Dog Eat Dog u Močvari - Soundtrack jednog desetljeća

Dog Eat Dog u Močvari - Soundtrack jednog desetljeća

Dobar dan. Jeste li se ikad zapitali: "Zašto ne bih pročitao izvještaj s koncerta rapcore skupine Dog Eat Dog u Močvari, koji se odvio ove subote, 8. travnja 2017?". U njemu ćete moći pronaći razne iznimno intrigantne i korisne informacije. Spoznaje koje ste oduvijek htjeli imati (a da toga niste bili ni svjesni) u svom moždanom fondu, one čekaju samo na vas u nadolazećim redcima. Koje su boje bile čarape predgrupinog bubnjara? Što mi je rekao konobar kad sam ga zamolio da ponovi što je rekao jer ga nisam ništa razumio? Koji je bio radijus headbanganja mladog metalca iz trećeg reda? Čija majka crnu vunu prede? Sve to i više, ako ostanete uz Sound Report i u sljedećim odlomcima.

Dakle, navikli smo posljednjih godina na Beat City, Indie emo naočale, Začaranu Močvaru, Podrži scenu itd. kao najučestalije organizatore Močvarnih zbivanja. Stoga se kao kuriozitet može navesti činjenica da je Los Angeles Agency, najkrupnija riba na lokalnom nebu, inače većinom orijentirana na Tvornicu, Dom sportova i ostale poveće prostore, ovoga puta bila idejnim začetnikom ovog okupljanja. Kad je tome tako, onda se uvijek nameću neke "predrasude". Prva i osnovna je ta da će klub biti pun, jer LAA si ne dopušta suprotno. Kasnije se to ispostavilo istinitim, ali, brate mili, u početku se stvarno nije tako činilo, ni blizu. Bloodshed Remains, tako se zovu gubitnici večeri. Momci su dobili kraj koji je bio toliko debeo da ga nisu mogli ni izvući, unatoč tome što su upregnuli sve snage, sva četvorica. Naime, u Čvari je od ponoći na programu bio nekakav techno party, tako da su koncertne aktivnosti dotad imale biti svršene. Stoga su ovi dečki iz Austrije morali početi u 9. Dok bi drugdje na svijetu takvo što bilo savršeno normalno, u nas je narod ostao u teškom anafilaktičkom šoku zbog cijele stvari, pa su pokušavali oporaviti se pijući ispred kluba i ne šljiveći bend (zanimljiva riječ – šljiviti, nije li?) ni koliko je crno ispod nokta, a vjerojatno i manje od toga, jer nikad ne znaš kolike tko ima nokte i kakve su mu higijenske navike. Ono što je dakle u ovoj priči neupitno, to je da se taj hardcore bend Bloodshed Remains iz Austrije vozio šest sati kako bi održao javnu probu, a ne koncert. To nisu neke moje hejterske tlapnje, nego citiram frontmena. Bilo im je unutra možda dvadeset ljudi, od toga su povremenu volju da se približe na više od 10 metara udaljenosti i povremeno zaplješću pokazivala tek dvojica mladih i nadobudnih momaka. Ostali su se udobno ućulili u zagrljaj pozadinskog mraka, te šutke i nezainteresiranog pogleda promatrali kako vokal trči s jedne na drugu stranu kluba i skakuće ukrug. Sve je to radio u parteru, od pozornice je odustao već na samom početku. Neki tvrde da je to izazvalo kontraefekt, guess we'll never know. U takvim je (zaista otužnim) okolnostima nekako nezahvalno uopće pokušati iznositi procjene o samoj glazbi, jer je ona nepovratno obilježena činjenicom da je koncertno iskustvo bilo osakaćeno, tako da ću se zadržati na konstataciji da su svirali onu sasvim klasičnu varijantu troakordnog hardcorea o ekipi, jedinstvu, srcu, istini i poštovanju. To su radili nekih pola sata, a onda otišli nazad kućama gdje su možebitno pričali starim majkama da je bilo izvrsno i da su razularili gomilu.

Za vrijeme pauze koja je uslijedila se postavilo pitanje jesu li Austrijanci zbilja trebali početi tako "rano", budući da je i stanka trajala solidnih pola sata, a to obično nije indikator neke velike žurbe. U svakom slučaju, moment kad je Dog Eat Dog zaposjeo pozornicu je označio ukidanje embarga, podizanje rampi i paljenje zelenih svjetala, tako da su svi nahrupili unutra i popunili klub do jedne natpolovične razine. Ako ste odvojili moment da malo bolje promotrite tu svjetinu, mogli ste uvidjeti da se dobrim dijelom radi o nešto starijoj garnituri, mahom kasni tribankeri. Nije to nimalo nelogično, Dog Eat Dog je ipak bend koji je na svom apsolutnom vrhuncu bio u devedesetima, danas su tu tek u funkciji nostalgičnog podsjećanja na te dane slave. I to im je savršeno u redu, čini se da se ne opiru tom zadatku. Jer njihova muzika nije samo slučajno nastala u devedesetima, ona je s tim desetljećem povezana na jednoj puno dubljoj razini – ona doslovno zvuči kao devedesete. Soundtrack decenije. Ako ne vjerujete, pustite si "Rocky" ili "No Fronts", i povjerovat ćete nakon (deve)deset sekundi.

Pozabavimo li se malo konkretnije samim njihovim nastupom, možemo doći do raznoraznih zaključaka. Ja ću pokušati podastrijeti neke koje smatram najvažnijima. Mislim, bilo je dobro. Sound je bio odličan, bend vrhunski usviran i žestok (imali su i saksofon, koji je uvijek bio ključni dio njihove postave, ali ga zadnjih godina uživo nisu uvijek posjedovali), atmosfera zabavna i opuštena. Nisu nas previše "gnjavili"  najnovijim uratcima (vele da će ubrzo neki EP), možda 3-4 stvari. Sve ostalo su bili stari hitovi na koje je narod reagirao općim odobravanjem. Tajna njihove slušljivosti je u činjenici da su svoju kombinaciju rapa i hardcorea obogatili i brojnim uletima punk rocka, funka, reggaea, pa i pop-rocka. Kad tome pribrojite zarazne melodije saksofona, imate sasvim zgodnu MTV tinejdžersku razbibrigu koja umije biti i više od toga ako poslušate stvarno pažljivo. Nažalost, upravo je pažljivo slušanje i gledanje ono zbog čega najviše žalim, što se tiče ovog koncerta. Naime, u jeku brojnih rotacija među članovima i gostovanja raznih ljudi za mikrofonom, u jednom se momentu iz bekstejdža pojavio basist u onom boksaškom "bademantilu", i latio se pjevačkih dužnosti na pjesmi "Rocky". Nažalost, svakome tko je bolje obratio pozornost je moglo biti jasno da se čovjek pritom okoristio playbackom. A to je dosta loše, ako mene pitate. I obilježilo mi je cijeli nastavak koncerta, nisam više uživao i zabavljao se, nego sam napeto vrzmao pogledom po pozornici u sumnji da još netko tu mulja. Nasreću, to nisam više detektirao što se tiče samog muzičkog dijela (ako ne računamo učestalo, ali i transparetno, korištenje matrica s raznim melodijicama), ali jesam što se tiče spika među pjesmama. Bile su onako, malčice naštrebane i usiljene, da ne kažem fejk. Točno se vidjelo da čovjek isto to od riječi do riječi govori svakoj publici na turneji, bez iznimke. A ni glas mu općenito nije bio na vrhuncu, dosta ga je štedio i dosta je ispadao iz tonaliteta. Jasna je stvar da su turneje duge i naporne i da ostavljaju traga, ali je isto tako jasno da na redovnoj bazi gledamo masu bendova kojima to opravdanje nije potrebno. Dog Eat Dog se, barem u mojim očima, uz sve dužno poštovanje, u takve nije uspio uvrstiti.

Eto, koncert je zaista imao svojih dobrih i loših strana, na vama je da stavite na vagu koje od navedenih aspekata smatrate relevantnijima. Sve se skončalo nakon devedeset minuta, a o tome na koju je stranu jezičac publične vage prevagnuo možda najbolje daje do znanja činjenica da ih na bis nitko zvao nije. Iako bi napisati da se nismo zabavili i naskakali svakako bilo netočno, da se razumijemo. Ostalo je još obznaniti vam kako je bubnjar Bloodshed Remainsa bubnjao bez obuće, a čarape su mu bile bijele, konobar mi je rekao da nema problema, a mladi metalac je pokrio radijus od sedamdeset centimetara. Što se tiče potencijalnih upita o majkama i crnoj vuni, slobodni ste kontaktirati me na ujakstanley1@gmail.com ili cijamajka2@inet.hr. Prijatno.