Driftwood Pyre ispred Močvarinog šanka
Foto: Driftwood Pyre

Driftwood Pyre ispred Močvarinog šanka

Bila je srijeda. U Močvari su svirala dva benda za koja prosječan stanovnik ovog planeta nikad nije čuo, a niti će. Da, No no instigator će teško ući u "kanon", a još su manje šanse da će dvadeset godina od danas u najavi nekog giga stajati kako je bendu koji nastupa glavni uzor kultni Driftwood Pyre iz Minneapolisa. Zašto je tome tako, to je problematika previše kompleksna da bi se uopće imalo smisla njome baviti u ovom izvještaju, tako da ću samo nakratko čestitati okupljenima na ovom događaju (a i ne samo ovom, nego svim događajima ovakvog tipa) što ne zalaze u u snobovsko-elitističke sheme po kojima bi baš oni bili prosvijetljeni i odabrani jer umiju proniknuti u ovu velebnu muziku bolje od običnog pučanina. Doduše, kad se stvori takva neka aura oko nekog benda i koncerta, to s financijske strane garantira puno vedriju sliku, jer privuče neočekivano veliku brojku ljudi koji žele biti tamo kako bi dokazali svijetu svoje uzvišene vrijednosti i kvalitete. Ovakve garažno-psihodelično-punkerske svirke u organizaciji Beat Cityja najčešće zaobiđe takva sudbina. Ali bar, kao utjehu što vjerojatno popuše neke pare, imaju činjenicu da su bitan faktor u stvaranju jedne nepretenciozne, iskrene i zdrave familijarne atmosfere među malobrojnim ali okorjelim zaljubljenicima u taj đir. Bilo je točno tako i ove srijede, nekolicina uvijek istih i dobro poznatih lica se okupila u prostoru ispred Močvarinog šanka da počuje ponuđeno.

S uvodom sam odužio jerbo sam time htio nadoknaditi onih par rečenica u kojima bih inače pisao o prvih petnaestak minuta nastupa No No Instigatora, budući da sam to propustio. Drug mi je pjevao u Vintageu istovremeno (Dosh Lee), pa je valjalo i to pogledati. Došao sam dakle na drugu im polovicu nastupa, kad su već bili prestali svirati uz pratnju ritam mašine i ubacili na bubnjarsku stolicu istog onog lika koji je svirao i u Šlagvortu na kraju bubnjeve. Dolazimo dakle do zaključka da su No No Instigator i ugasli Šlagvort na kraju isti bend, samo bez basista. Djevojka koja je tamo pjevala ovdje i pjeva i svira bas. Dobro, to smo razjasnili. Muzika je post-punk, u punom smislu riječi, pravi pravcati. Isporučuju onaj tip glazbe koji, unatoč tome što sam po sebi ne zvuči naročito pomaknuto, uspijeva izazvati osjećaje čuđenja i otuđenosti. U tome umnogome pomaže njihova scenska pojavnost, koja balansira u jednom vrlo zanimljivom prostoru između autizma, nelagode, treme i apsolutne ravnodušnosti, takozvane bolikurčine, da prostite. Teško ih je "uloviti", pomalo su misteriozni, i baš to je ono privlačno kod njih. Muzika je vrlo zavodljiva, aranžmanski malo konkretnija i logičnija nego u prošlom bendu (čije su ponešto i sad odsvirali). Ono što daje najveći šmek cijeloj priči, to su izmjene na vokalnim dionicama između gitarista i basistice. Kao da se trude čim manje unijeti i uživiti, doimali su se kao da verglaju napamet naučenu pjesmicu u trećem razredu osnovne, doslovno su više govorili nego pjevali. I pritom gledali negdje u pod ili u daljinu, kao da ih se sve to skupa vrlo malo tiče. Meni je to bilo vrlo šarmantno i baš mi se dopalo. Jedno je kad se vidi da bendu nije stalo jer ima loš dan ili ne voli to što radi, a drugo kad bend svjesno igra na tu kartu apatije i rezigniranosti. Budući da je tome tako, nameću se, osim onih najočitijih paralela kad se kaže da netko svira post-punk, i usporedbe s female-fronted čudacima tipa Suburban Lawns ili Essential Logic, a i dalje je dakako primjetan i upliv Šarla Akrobate. Donedavno je ulogu vokala u ovom bendu igrao Žare (Elektrik Žare, Abnormalan, Duo List...), i moram priznati da ih u toj kombinaciji nisam upio uloviti, ali mislim da ne trebaju puno tugovati što su ostali bez njega, jer i u ovoj kombinaciji to vrlo dobro funkcionira. Toj je činjenici tu posvjedočilo nekakvih tridesetak ljudi, isto se činilo da nisu nezadovoljni.

U pauzi se ustvrdilo da je počela kišica i još se nešto ćaskalo, a onda smo se opet svi kao pačići poslušno dogegali unutra jer je počeo taj Driftwood Pyre. Peteročlani bend, dame u pozadini na bubnjevima i klavijaturama, gospoda naprijed na basu, gitarama i vokalima. Prije nego što su počeli svirati, po njihovoj se odjeći i držanju nekome neupućenome moglo učiniti da će svirati striktno garažu i proto-punk iz priručnika MC5 i Stoogesa - imali su takve jakne, majice,frizurice, i najveći od svih hintova, apsolutni must have za svaki garažni bend bend koji drži do sebe, onu kapicu povećeg nabubrilog oboda i kratkog šilta, tko je vidio znat će o čemu pričam. Međutim, htjedoh reći da bi se taj naš neupućeni, kako to već obično ide s takvima, malo prevario. Naime svirka Driftwood Pyrea zaista ima odlike garažne, ali se barem podjednako, ako ne i više, ugleda na psihodelične prvake, nego na proto-punkerske. To su vrlo jasno manifestirali u svojih desetak pjesama te večeri, šaltali su nas iz snenog i hipnotičkog đira nafilanog naslagama trippy gitarskih poduhvata, do dosta žešćeg i nabrijanog fazona ritmički pogodnog za žustrije kimanje glavom. Pritom niti na jednom od tih polja nisu ponudili ništa što već nismo mogli čuti (i to prije svega na, realno, dosta učestalim gostovanjima baš ovakvih bendova u Močvari kroz godine), ali im zbog toga nipošto ne treba suditi, jer su to ionako samo vrlo vrlo rijetki (ako uopće itko?) u stanju uraditi. Ignoriramo li dakle taj širi kontekst i usredotočimo li se samo na ovu njihovu svirku kao mikro kozmos, zaključit ćemo da su bili stvarno super. Može biti da su meni čak nešto više sjeli nego što su realno zaslužili, ali baš sam do daske uživao. Sve mi je bilo simpatično, klavijaturističino smiješno plesanje (koje je postalo još intenzivnije i dorađenije kad bi se latila tamburina umjesto kljavi), frontmenov vodoinstalatersko očiti buttcrack, njihove zbunjene napljugane spike među pjesmama koje se većinom nije dalo razumjeti zbog previše reverba, abnormalna količina dima kojom je za to odgovorna mašina napunila prostor, i tako dalje. Sve je to stvorilo jednu ugodnu atmosferu općeg odobravanja i uvažavanja, i baš je bio gušt. Inače im je ovo bila tek druga postaja na europskoj turneji na koju su krenuli povodom izlaska novog EP-a Strangeways, tako da su nam to izdanje, što je i normalno, odsvirali cijelo. Nismo zbog toga čuli neke super stvari s debi albuma otprije dvije godine, ali to je rizik koji smo morali biti spremni preuzeti. Znam da sam tamo negdje gore napisao da ovi nikad nikome neće biti uzor, ali to nije ni najmanje njihova krivica. Bili bi sasvim solidni uzori. Zasad su još, unatoč tome što im je muzika sasvim pitka i radiofonična, u debelom undergroundu, a ja nisam siguran da li da im želim da ih Pitchfork nahvali u recenziji, pa da nas idući put bude triput više na koncertu ili ne. A to da će se vratiti, to nekako ne sumnjam, čine se kao tipovi koji vole biti na cesti.

Ništa, dobili smo i mali bis i zahvalu, i to vam je to. Dobar gig, dobar bend, dobra večer.