King Khan u Močvari - Jednostavno predobri
Foto: King Khan & The Shrines, credit: Filip Bušić

King Khan u Močvari - Jednostavno predobri

U Močvaru su ovog četvrtka došli King Khan & The Shrines. Klub su vrlo ugodno popunili, vjerujem da nas je bilo barem 350. Sve do pola sata prije koncerta činilo se izglednim da će taj broj zapeti na 349. Temperatura, grlobolja, ispitni rokovi, lijevo uho koje je otkazalo poslušnost, te kiša koja je počela onako prgavo prijeteće padati, sve su to razlozi zbog kojih ovaj report, ma zamislite samo šoka i razočaranja, umalo niste čitali. No, vrag mi nije dao mira, em vas nisam htio ostaviti u rubno suicidalnom stanju, em je King Khan ipak prevelika bajica da bi ga se moglo samo tako preskočiti. Pa sam se ipak dokotrljao, nadahnut i ohrabren žarkim svjetlom s Hendrixovog mosta koje je, poput onomad zvijezde betlehemske kad je vodila sveta tri kinga do little Isusa, odvelo humble slugu (u nastavku teksta – mene) do our Kinga, spasitelja našeg soula i proroka rock'n'rolla.

Foto: King Khan & The Shrines, credit: Filip Bušić

Nisam siguran je li Marija rodila točno u predviđeno vrijeme, ali znam da je gospon King kasnio skoro pa sat vremena. Samim time se još više moglo žaliti za nedostatkom predgrupe, jer tko god da je teoretski nastupio u tom terminu od 21.45 do 22.30, nastupio bi bio pred sasvim solidnom brojkom ljudi, terasa je bila prekrcana nestrpljivim individuama. Sad bi bilo prikladno da u najboljoj maniri Mirka Fodora zaključim kako su ti nestrpljivci ujedno imali i uši žedne glazbe, pa povučem paralelu kako je, zapanjujuće li koincidencije, upravo Žedno uho bilo organizator koncerta. Kako je svijet mali, a? Ok, dakle, u nekom trenutku su ljudi počeli sa svirkom. Osjećaj koji je čovjek pritom mogao nanjušiti u zraku dok se (s podosta muke čak) probijao kroz gomilu do prvih redova je bio onaj poprilične nabrijanosti i uzbuđenja, nahajpan je bio narod. Ipak se o tom Khanu već godinama priča kao o jednom od vodećih frontmena s garage scene. U to su se, tako ide priča, iz prve ruke mogli uvjeriti ljudi koji su prije dvije godine svjedočili nastupu ovog benda na Super Uho festivalu, a vjerujem da je takvih ovdje bilo dosta, tim više što su kupcima ovogodišnjih festivalskih karata upad za ovaj gig dobri ljudi iz Žednog uha dali džaba. Sve to skupa divno i krasno zvuči, svi uvjeti za propisno dernečenje su bili stvoreni. Je li se ono zbilja i dogodilo? Koliko su dugo svirali? Koji je član benda imao najveću glavu? Koliko se puta King Khan presvukao? Čija mati crnu vunu prede? Sve to i još puno više u idućem odlomku.

Foto: King Khan & The Shrines, credit: Filip Bušić

Dakle, ovako. Svaka čast za garažu i rokenrol i sve to skupa, ali ne bi valjalo da se lažemo – ovo je prije svega jedan soul bend. Soul, pa funk, pa tek onda rock. Tu masnu soulčugu praši devetorica momaka, sve odreda sredovječni likovi koji se doimaju kao da su se rodili s tim svojim instrumentima u rukama, a u međuvremenu su bili session muzičari na albumima svih od Stevieja Wondera do Christine Aguilere. Baš onako premazani svim mastima, opasni igrači. King Khan ne skriva činjenicu da je u tom čoporu on gazda, ponosito se šepuri ispred svih u svojim ekstravagantnim odjevnim izdanjima dok zavija iz sveg glasa. Prvo je bio u bijelom odijelu kakvog su popularizirali Milo Hrnić i Elvis, poslije se ukazivao u seksi pripijenom kostimu sa simpatičnim rupama na guzovima koje nam je pokazivao kad bi poželio zapaliti atmosferu, te u prozirnom plaštu s gigantskom pernatom krunom na glavi. Sad shvaćam da kraj zadnje rečenice zvuči kao da je plašt imao krunu, namjerno ću to tako ostaviti kako bih vas obmanuo jer sam zao. Da. Moram reći jednu stvar, što se tiče samog šoumenstva kao takvog, ignoriramo li opisanu odjeću, ne mogu reći da je Khan baš oborio s nogu. Ne mogu se sjetiti nikakve ludo nadahnute ni duhovite spike (čak i one koje su takve trebale biti po scenariju nisu baš urodile plodom do kraja), niti mogu konstatirati kako je tip takav karizmatik da nas je samom svojom pojavom bacio u trans. Atmosfera je bila ugodna, ali kooperativnost i feedback publike su ipak bili ispod očekivanja, ako uzmemo u obzir da su očekivanja bila vrlo velika. Mali disclaimer koji tu moram staviti, to je činjenica da mi je, ako se netko još sjeća uvodnog odlomka, lijevo uho bilo potpuno zaštopano. Malo i ništa sam čuo na njega. Tako da, ako sam ikad i bio mjerodavan (a nisam), sad nemate drugog izbora nego da ovo uzmete sa šakom soli. Hoću reći, postoji mogućnost da je narod urlao kao pomahnitao, ali ja jednostavno nisam lovio tu frekvenciju. Ako se pitate zašto još uvijek niste saznali većinu od obećanih informacija, ne brinite, ovo nije sve.

Foto: King Khan & The Shrines, credit: Filip Bušić

Najveću glavu je definitivno imao bubnjar, bila je usporediva s onom doajena hrvatskog hardrokstva Pište. Osim toga je imao i dugu bradu, neku nezainteresiranu facu, i automatizirane kretnje. Što je u biti bilo totalno kul. Jer on je samo rokao svoje i nije ga bilo briga, dok je ostatak benda određenu, možda čak i mrvicu preveliku, količinu energije trošio na to da nam se dopadnu. Plesuckali su, skakutali, silazili u publiku, mahali plaštevima, čučali i tjerali i na da činimo isto, i tako to. U globalu to ne bi bio nikakav problem, dapače, ali osjetilo se da je to sve unaprijed osmišljeno i sinkronizirano, imali su koreografiju, scenarij. Ne morate se složiti sa mnom, ali u mojim očima to prilično umanjuje značaj svakog takvog čina, kad naočigled vidiš da nije spontan i iskren, nego proračunat s ciljem da izazove željeni efekt kako bi sve prošlo u redu i narod bi bio zadovoljan. No, ne valja im zbog toga puno zamjerati, ipak su oni festivalski bend koji redovno svira pred tisućama i tisućama ljudi, jedan on onih bendova koji vjerojatno ima dogovorenu gažu u nekom ultra finom hotelu u Las Vegasu svakog prvog utorka u mjesecu. U takvim okolnostima, valjda, nema puno mjesta za improvizaciju, i sve, valjda, mora biti isplanirano u tančine. No, dosta čangrizavog traženja dlake na Khanovom guzu, neupitno je da su priredili dobar šou. King ima opasnu glaščinu koja umije biti istovremeno izraubana i rafinirana, točno onako kako su onomad to znali raditi stari majstori soul zanata. A bend mu je, barem ono nešto sitno što sam nagluhi ja uspio čuti, jedan od briljantnijih ansambala koje smo u zadnje vrijeme mogli čuti uživo. Jedinu zamjerku koju im netko tko je došao čuti garažnu muziku može dati, to je da predobro sviraju. Iako King, velim, nije bio u elementu da baca forice, onaj tko se koncentirao na tekstove pjesama se i dalje mogao dobrano nasmijati, svakakvih bizarnih budalaština se tu nađe. Jedan od simpatičnijih trenutaka je bio onaj pred kraj koncerta kad je iz publike dobio cvijeće, kao što prava diva i zaslužuje. Ima Kralj inače malo tu transseksualnu crtu, to se dalo skužiti koliko po odoricama toliko i po monologu u kojem je proglasio transseksualce naprednim spolom, što god tko o tome mislio. Da ne bih sad opet prolongirao obećane informacije, svirali su oko sat i po vremena. Nakon regularnog dijela je odjednom na stejdžu ostao samo misteriozni šepavi tamnoputi gospodin koji nam je davao do znanja da bend želi da ih zovemo nazad. Ispostavlja se da je to bio član benda zadužen za razne udaraljke, samo što ga se u toj pustoj gužvi na pozornici dotad uopće nije moglo jadnog vidjeti, zakloniše ga raskriljeni puhači. Koji su inače nekako bili u drugom planu po pitanju ozvučenosti, za koju su i oni zdravih ušiju bili rekli da je općenito mogla biti malo glasnija.

Foto: King Khan & The Shrines, credit: Filip Bušić

Joj, ne znam, puno je negativnije intoniran na kraju ovaj tekst nego što je trebao biti. Na koncertu je bilo dobro. Laže vas svatko tko veli da se zabavio najbolje u životu i da će o ovom pričati unucima na vlastitom pogrebu, ali isto tako ne bi bilo u redu ne konstatirati da su King Khan & The Shrines jedna iznimno podmazana mašina koja na poprilično inovativan način (dodavši u cijelu štoriju i laganu dozu parodije) reciklira muziku otprije četrdeset godina, dodajući joj lagane primjese gospela, funka, prihodelije i garaže. Iskreno, mislim da su jednostavno bend za veće pozornice od ove. Ne sumnjam da bi npr. na INmusicu razvalili, jer tamo se podrazumijeva visoko profesionalan i dotjeran „šou“. Ovako su nas malo preozbiljno shvatili, i samim time, koliko god to smiješno zvučalo, ispali možda jednostavno predobri. Da, to je to, u tome je jedina zamjerka, bend je bio predobar, previše su radili na sebi. Budu li prije sljedećeg dolaska imali manje proba, to će biti to.

Foto: King Khan & The Shrines, credit: Filip Bušić