Lightning Bolt munjevito zagrijali zagrebačku publiku

Lightning Bolt munjevito zagrijali zagrebačku publiku

Subota je uvečer i rijetko tko želi izaći iz toplog stana na siječanjsku hladnoću. Rijetko tko osim onih pojedinaca koji su sinoć napunili Močvaru kako bi iz prve ruke čuli dvojac koji stoji iza imena Lightning Bolt.

Bilo je onih koji su ih slušali prvi puta, onih kojima su se prije desetak godina svidjeli u &TD-u, i onih koji su ih propustili na SuperUhu prije dvije godine pa im je sada bilo “biti, ili ne biti”. To vjerojatno objašnjava i generacijski toliko raznoliku publiku, jer ova dva Briana sviraju zajedno već dvadesetak godina, a mlađe generacije ih tek otkrivaju kao predstavnike noise rock žanra.

Sinoć se sve odvijalo prema objavljenom rasporedu (vrlo pohvalno!) pa je tako glazbeno zagrijavanje prije Munja započela islandska glazbeno-scenska umjetnica Steinunn Hardardottiru, koja nastupa pod imenom dj. flugvél og geimskip. Djevojka se trudila isporučiti ono što je planirala pričajući o raznim špiljama u kojima se nalaze žabe i kraljevi koji imaju drum robinje. Nažalost, nije me nimalo dirnula ni jednom svojom točkom. Tako je djelovao i veći dio publike kojemu je vjerojatno hladnoća na terasi presudila hoće li prisustvovati ovom nastupu. Nije dovoljno imati samo elektronički kontroler, šarena led svjetla i biti sladak, potrebno je puno više od toga.

Nije bilo potrebno dugo čekati na najglasniju glazbenu izvedbu koju je Močvara ugostila. Moram priznati da su upozorenja na buku koju stvara ovaj bend i koja su prije koncerta svugdje bila naglašena nekako prošla mimo mene ne dotaknuvši me. Mislila sam “tko može biti glasniji od A Place to Burry Strangers” i naivno ušetala u prostor čekajući na početak koncerta. Nakon prvih par sekundi bilo je jasno da će me čepići za uši poštedjeti glavobolje i mogućeg gubitka sluha.

Lightning Bolt čine Brian Gibson na basu i Brian Chippendale na bubnjevima, a ono što izvode je zastrašujuće glasno, kakofono i u stanju dovesti do toga da vam cijelo tijelo vibrira. Uigrani i simultani dvojaca tresao je prostorom od samog početka. Maska koju je nosio Chippendale djelovala je kao da je nastala od djelića krpenih igračaka, a ispod nje se u onim rijetkim trenucima kad su se bubanj i bas malo stišali čuo nerazumljiv vokal. Ekipa je u prvim redovima skakala i mlatarala glavama i rukama približivši se skroz pozornici. Maska, distorzirani zvukovi, mlataranje i neonska svjetla stvarali su dojam hororčića u kojem upravo slijedi neki masakr. Udaranje po bubnjevima i prebiranje po basu, koji je na trenutke zazvučao kao motorna pila, trajalo je nekih sat vremena bez prestanka. Bez upozorenja prelazili su iz jedne glazbene dionice u drugu, prepuni energije prenosili su je na publiku i pružili nam glazbeno iskustvo koje je bilo vrijedno smrzavanja na povratku kući.