Lolo Lovina i australski gypsy u Močvari

Lolo Lovina i australski gypsy u Močvari

Kiše su bjesomučno lile danima, pamtim to kao da je bilo jučer. A u biti je bilo točno negdje u ovo doba prošle godine. U Začaranoj Močvari su nastupili ljudi koji su se tad još odazivali na ime Barcelona Gypsy Klezmer Orchestra. Ispostavilo se ubrzo da je to bio jedan od posljednjih njihovih koncerata pod tim imenom, ali to sad nije toliko važno. Ono što je važno je to da je klub tad bio apsolutno prekrcan, do mjere da se teško moglo micati, pa i disati. Valjda u nadi kako će se nešto na tom tragu ponoviti i ove jeseni, Začarana je Močvara u goste iz daleke Australije dovela bend Lolo Lovina.

'Ajmo biti iskreni, koliko god taj BGKO možda bio poznat ansambl, iskreno sumnjam da ih je većina tadašnjih posjetitelja nešto naročito slušala prije giga. Ljudi su jednostavno vidjeli da je ciganica u Čvari i došli su na ples. Zvuči jednostavno, zar ne? Samo, kako onda objasniti da je broj ljudi u Zagrebu koji su spremni izdvojiti 40 kuna za malo mrduskanja na ritmove i melodije obrada ciganskih tradicionala u roku 12 mjeseci pao sa 600 na 20? Teško, jako teško. Možda se tu i nema što za objasniti. Možda se s time jednostavno treba pomiriti, i pričekati sljedeću priliku kad će novčić pasti na pravu stranu.

Lolo Lovina (inače "crveno pivo" na romskom) su se definitivno pomirili s time. U suprotnom nam ne bi svirali dva sata, i ne bi ostavljali dojam kao da se sasvim solidno provode. Radi se o točno onakvom bendu kakvog zamišljate, od zvuka do imidža, nema greške. Doduše, 'ajde, vjerojatno ste zamislili i neku harmoniku u toj svojoj mentalnoj slici, tu ste jedino pogriješili. Osobno mi je nedostajala, nije to to bez nje. Skoro sve osim toga zavrijeđuje samo riječi hvale, a i pohvale. Udijelimo ih prvo pjevačici, elegantnoj crnokosoj gospođi koja je interpretirala te dobro nam poznate napjeve na način do te mjere autohton da se dalo zaključiti kako vjerojatno ima nešto ciganskog gena u sebi. Ta se pretpostavka ispostavlja točnom, potvrdio ju nam je nakon koncerta njen suprug, simpatični bubnjar Nenad, koji nam je sam prišao i započeo štoriju (na srpskom) o svom životu i karijeri. Veli da je dugo živio i svirao u Njemačkoj, sve dok jednog dana nije otišao na turneju po Australiji u sklopu koje se preko ušiju zaljubio u svoju sadašnju ženu, tako da je tamo i ostao. Ne znam baš koliko je romska populacija i kultura zastupljena u Australiji, ali znam da je taj romski par ipak uspio okupiti nekolicinu zaljubljenika u svoj melos (zovu se gitarist, basist i saksofonist) te posljedično postati, barem tako kaže Nenad, i prilično poznati down under. Ovo im je prva turneja po Europi, tako da se ne čudi što im nitko nije došao. Ipak, nije propustio napomenuti da su im po nekim drugim gradovima u susjedstvu koncerti bili rasprodani.

Nego, da se mi vratimo na pobrojavanje članova. Nakon spomenutog dua koji čini okosnicu, glavna faca je saksofonist. On je jedini u bendu koji si daje za pravo upuštati se u maratonske solaže, protkane i jazzom, swingom, klezmerom, balkanskim i latino melosom, ma svime i svačime. Definitivno najkompetentniji instrumentalist u grupi, što god da je odsvirao je zvučalo maherski. E da, laćao se i klarineta. Basist je svirao neku ultra light varijantu kontrabasa koja je toliko mini da ju je držao kao klasičnu bas gitaru, a pritom je i vrlo uspješno diktirao tempo i ritam našim nožicama. Gitara u toj priči nekako ispada zadnja rupa na svirali, ali čovjek će, ako ništa, ostati upamćen po rijetko monumentalnim brčinama. I to je nešto, dapače. Opisana ekipa nam je odsvirala set od nekih 45 minuta, a onda su sišli sa stejdža. Bilo je to dovoljno ponekim ljudima u klubu da pomisle da je gig gotov, i čak se nisu ni čudili. "Ionako nas je dvadeset, ne bi se ni meni dalo više na njihovom mjestu", dalo se načuti. Ništa od toga, ovi su se vrlo brzo vratili sa čik pauze i rokali nam još preko sat vremena. Našlo se tu obrada raznog tipa, od rock i surf klasika poput "Paint It Black" i "Misirlou" do dobro poznatih ciganskih himni poput "Bubamare" i "Chaje Shukarije". Sve su od publike bile dočekane podosta srdačno. Da, atmosfera je, uzmemo li u obzir okolnosti, bila sasvim solidna. Svi su plesali i cerekali se! A bogme smo ih i sasvim glasno dozvali na bis.

Ono što bi se u teoriji moglo navesti kao mali minus, to je činjenica da je na set listi bilo malo autorskog materijala. No, kod bendova ovog tipa je to iznimno čest slučaj, tako da ih nema smisla kriviti. Dapače, treba im biti zahvalan što su nam u okolnostima koje bi nekog drugog na njihovom mjestu vrlo vjerojatno indisponirale, ipak pružili jedan srčan i kvalitetan nastup.