Milemarker za ponedjeljak

Milemarker za ponedjeljak

Ovog je ponedjeljka, 10.10.2016., punih (ili praznih?) petnaest godina nakon što se ista stvar prvi put dogodila, Močvaru posjetio šašav bend Milemarker. Svaka njima čast, ali vašem je izvjestitelju prethodno pukla guma na biciklu, a kad je tako on se osjeća kao paraplegičar. Još je i kiša padala i hladno je bilo, a ja bolesnjikav i s bolnim leđima. "Što mi ovo sve treba, pobogu?", razmišljao sam za vrijeme dvadesetominutnog hoda po nasipu uz šljapkanje i šprickanje. "Nisam li možda mogao bio ipak ostati doma danas?", kopkao je dalje mili anđeo poznat i kao ponedjeljni glas razuma, tvrdeći da ima solidne argumente. Ma kakvi, forget about it, već pet minuta nakon ulaska u Močvaru je postalo jasno da je lik teški blefer. Trebalo je doći tamo čuti Milemarker te večeri, i prilično mi je drago što sam to uradio.

Gig je bio urađen u organizaciji Indie emo naočala u čijem su štabu (vjerojatno nakon dosta vijećanja) zaključili da ne treba predgrupa nikakva. Tako da je sve počelo oko 10 i 15, izlaskom na stejdž četvero ljudi koji se danas zovu Milemarker. Tu su, uz originalne članove Davea Laneya i Ala Buriana, danas još Lena Kikka na klavijaturama i Ezra Cale na bubnjevima. Eto, sad i to znate. Uz nabrojanih četvero ljudi, na podiju je bilo još nas trideset. Do kraja giga i četrdeset. To je malo. Ali što da se očekuje od kišnog ponedjeljka? Znam ja što, može se očekivati sumorna, turobna atmosfera bez ikakvog šušura. Da, intovertna je bila vibra vrlo, procijenio sam da mi je pozdravljanje ljudi koje poznajem bolje ostaviti za nakon svirke jer ih sad trebam pustiti da slušaju u miru. Toliko o tome. Osjetio je takvo stanje stvari i Al Burian (vokal/basist/sintisajzerist), i odlučio se svojski potruditi da ga promijeni. I znate što ću vam reći, čak mu je dobrim dijelom i uspjelo. Eto, to će mi ostati u sjećanju kao najbolji dio cijele priče o ovom koncertu, to kako je jedan dobro raspoloženi frontmen znalački uspio opustiti šačicu sasvim suzdržanih ljudi. Jer lako je kad ti a priori jedu iz ruke. Lako je onda biti zabavan, zanimljiv i duhovit. Al Burian se u puno delikatnoj situaciji (isprva mu uopće nismo odgovarali na pitanja i bila je grobna, zaglušujuća tišina između pjesama) snašao kao riba u vodi i za to ima moj totalni respekt. Silazio je u publiku i rukovao se sa svakim ponaosob (dobro, osim s onim jednim mrkim djedom o kojem nitko ne zna ništa a redovno ga se viđa po koncertima oduvijek), a za vrijeme pjesama nas animirao svojim opičenim scenskim kretnjama. Ono najvažnije je ipak to da je cijelo vrijeme inicirao komunikaciju totalno spontanim, zgodnim i zanimljivim pitanjima. Tjerao nas je da dovikujemo epitete kojima bismo opisali život u našem gradu, molio nas da kažemo o čemu upravo razmišljamo, ma hvatao se za svaki najmanji žamor koji je čuo u nadi da će oni koji ga proizvode htjeti reći nešto i njemu. I eto, mic po mic, do kraja koncerta smo zaista imali situaciju da nemamo problem s tim da mu dobacujemo gluposti i pritom se dobro zabavljamo.

Osim s tog meni prilično simpatičnog sociološkog aspekta, koncert je i glazbeno sasvim zadovoljio. U svojoj bogatoj diskografiji od kraja devedesetih do danas, Milemarker je proizveo određenu količinu čudnih numera koje bi preslušavanje njihovih albuma znale učiniti malo teže prohodnim iskustvom. Nakon podužeg hiatusa, izdali su ove godine i novi album. Imena "Overseas". Na gigu su, koliko sam uspio primjetiti, odsvirali otprilike pola starih pola novih stvari, i sve su mahom zvučale nekako koherentnije i konkretnije nego studijski. Nije do kraja jasno u koji bi ih se trebalo svrstati žanr, ali kada bi se baš moralo do kraja razjasniti, onda bi to bio post-hardcore. Malo i punk i indie rock. Sve to s prefiskom "synth", dakako. Zbilja je dominantan synth, kao gazda koji na uzici za sobom vuče gitaru, bas i bubanj koji se cijelo vrijeme nešto prepiru i viču jedan na drugoga. Pa ih ovaj malo pomazi pa se opet smire. Vrlo je bitan dio priče i Burianov vokal (navodno je Dave Laney, koji isto zapjevati znade, spiritus movens benda, nije se dao stvoriti takav dojam na koncertu), ne čuje se takav često. Lociran je negdje između mahnitog vikanja i pjevanja i vrlo je "šaren". Ne boji se malo zafalšati, nije mu strano potegnuti nepotrebno visoko i cijelo vrijeme kao da je na rubu ispadanja iz ritma ali se to nikad ne dogodi. Vrlo neispoliran i vrlo kul pristup pjevanju, s naglaskom na emociju i poruku koja se prenosi puno više nego na sušte performanse. A poruka je često vrlo dovitljiva i točna, nerijetko prelazi u obrušavanje na kojekakve tekovine modernog društva.

Milemarker nimalo ne ostavlja dojam benda koji nema pametnijeg posla pa se sjetio tezgariti na staroj slavi. Ako ćemo iskreno, nisu nikad ni imali neku veliku staru slavu, što uopće ne mora biti loša činjenica za nastavak karijere. Bar ne moraju nikome ispunjavati očekivanja. Tako se nekako i drže. Neopterećeno. I imaju tu mladenačku mahnitost i zanos u sebi, što nije česta stvar kod 45-godišnjaka. Odradili su vrlo dobar koncert.