Roy and the Devil's Motorcycle u Močvari iliti kada predgrupa zasjeni glavni akt

Roy and the Devil's Motorcycle u Močvari iliti kada predgrupa zasjeni glavni akt

Močvari se dogodila jedna dosta dobra stvar. Određena količina vrlo poduzetnih zanesenjaka posljednjih godina tamo egzistira u obliku "vanjskih suradnika" i dovodi uvijek iznova vrlo zanimljive bendove. Neke od takvih malih ali ambicioznih "organizacija" su i Beat City i WolfBad Squad, zaslužne za štošta ne samo izvrsnoga, već i vrlo aktualnoga. Taj nam je konglomerat ovog utorka priuštio jednu psihodeličnu blues-punk tutnjavu. Blago nam se. Svirili su nam Roy and the Devil's Motorcycle i Marko i Darko. "Tko", kažeš? Čitaj dalje.

Marko i Darko, da. Ako niste barem usputno čuli za njih, onda jamačno niste baš neki redovni posjetitelj zagrebačkih koncerata. Jer ta dva gospodina nezaustavljivo praše već par godina gdje god im se pruži prilika. I stvaraju si polako ime, čak i unatoč tome što su si ime sastavili od imena. Dakle, kako bih vam ja najlakše sad mogao pojasniti kakvi su to točno ti Marko i Darko? 'Ajmo probat ovako – izvrsni, vrhunski, brutalni. Svojim skromnim držanjem ne odaju nužno dojam ljudi koji će vas otpuhati jednom kad puste instrumentima na volju, ali to se u velikoj većini slučajeva zbilja dogodi. Ovaj put nije bio iznimka, odradili su gig i pol. Njihov brzi i žestoki rock'n'roll zbilja nije ni po čemu revolucionaran, osim po činjenici da ga revolucionarno dobro sviraju. Kombiniraju moć prljavog garažnog punka s ljepotom primordijalnih bluzerskih napjeva i melodija i rade to na način od kojeg se vašem izvjestitelju lagano nakostriješe dlačice. Marko je jedan od onih likova koji je toliko srastao s tom svojom gitarom da ostavlja dojam da može odsvirati što god mu padne na pamet i zvučat će dobro. Ono što im se ponekad može zamjeriti kad nastupaju kao predgrupa (recimo u Tvornici prije Left Lane Cruisera), je da malo oduže previše. Imaju masu autorskih stvari pa ne mogu odoliti. Ovaj su put otišli u drugu krajnost, tako da nam nisu htjeli doći na bis, na koji smo ih dosta glasno prizivali. Što ne bi bilo toliko čudno da na "stejdžu"(podu, koji je bio dosta zgodno pretvoren u dnevni boravak lampama i stolicama) nije sasvim transparentno bila prisutna slavna "daska", Markov instrument kućne radinosti s jednom žicom koji uvijek do kraja rasplamsa atmosferu. Daska je tako ostala netaknuta, a momci su se povukli. Ipak su Roy and the Devil's Motorcyle Švicarci, vjerojatno briju na točne satnice. Šalu na stranu, bio je to utorak, u publici je bilo 40 ljudi, nitko nije bio pijan ni razularen, sve je mirisalo na totalnu indolenciju, kazališnu briju. Markec i Darkec su odlučili da to neće baš tako lako proći, i uspjeli su izvući podosta plesanja, pljeskanja, cupkanja i svih drugih mogućih vrsti odobravanja svojom hard-hitting garažnom eksplozijom. Respekt za dečke, grade karijeru nazdravijim putem – sviraju odlične gigove i na svakom si stvore po par novih fanova koji onda šire glas dalje. Doduše, naravno da im ne bi odmoglo i kad bi konačno snimili barem par pjesama, čisto da se imamo za što uloviti. Može i live album, dapače. A i ne moraju možda. Možda je ovako šarmantnije.

Roy and the Devil's Motorcycle su bend s te famozne Voodoo Rythm Records etikete. To je u svijetu ovakve muzike dovoljna garancija da znaju što rade. Još kad nadodamo da egzistiraju već 25 godina, pa tko bi normalan takvo što propustio,zar ne? Dokaz priči da je definicija normalnog jedna vrlo teško utvrdiva stvar leži u činjenici da nas je do kraja njihovog nastupa u klubu ostalo desetak. Malo je, budimo iskreni, antiklimaktično sve to skupa ispalo. Jerbo Roy and the Devil's Motorcycle nisu isporučili tutnjavu, distorziju i viku (sve ono čega su nam Marko i Darko dali na tone), već su se odlučili za sporu, opuštenu, gotovo pa uspavljujuću glazbenu varijantu vrlo blisku prastarom delta bluesu, provučenu kroz blago psihodelične gitarske igre. Inače je bend sastavljen od trojice braće, dosta zanimljivi tipovi. Omanji sredovječni ljudi s planine čija lica ne ispoljavaju gotovo nikakve emocije, a kad se zagledaš malo bolje dobiješ dojam da su vodili teške, samotne i traumatične živote. Možda se varam, ali eto, ne mogu se oduprijeti dojmu da djeluju baš umorno i potrošeno. Ali i vrlo mudro, kao da znaju mnoge tajne o kojima ne smiju ništa reći. Sva trojica sviraju gitare i bratski dijele pjevačke zadatke. Bubnjar mi je bio prilično smiješan u cijeloj priči. Radi se o mlađem tipu koji se muzički većinom držao sigurne zone, a osim toga je djelovao dosta izgubljeno. U dva navrata se mašio frule i svirao nam nešto što se svelo na par nasumičnih tonova tu i tamo, a imao je i pokušaj sa zdjelom i novčićem na bisu.

Gospoda su svirala nekakvih sat vremena, i polako ali sigurno praznila klub. Nije mi najjasnije zašto se to točno događalo, jer se nipošto ne može reći da su bili loši. Samo eto, možda su trebali svirati prvi. Jer Marko i Darko izrastaju u opasnu zvjerku koja je u stanju zasjeniti bilo koga. Pa tako i ove ljude kojima nekako i nije bilo do borbe oko publične privrženosti. Imaju oni previše briga u životu da bi trošili vrijeme pokušavajući nam se dodvoriti s onakvom muzikom kakvu smo si mi zamislili da ćemo čuti. Podarili su nam lagani, opušteni đir kroz sasvim slušljivu ali i prilično nenametljivu stranicu svoje pjesmarice a onda zajahali đavolje motocikle i nestali u noći.

(Da me se ne bi optužilo da širim dezinformacije i klevećem, u biti su ostali još neko vrijeme u Močvari, stajali u kutu terase i sramežljivo se među malobrojnicima raspitivali ima li tkogod trave, a onda su još neko vrijeme unosili opremu u kombi kojim su se kasnije odvezli prema hostelu.)