Shining: More of That (Black)jazz
Photo: Shining u Močvari, credit: Marko Pletikosa/Music Box

Shining: More of That (Black)jazz

Još jedna srijeda, još jedan koncert u Močvari. Ovaj put bila je riječ o norveškom Shiningu. Za razliku od švedskih imenjaka iz voda black metala, specijalizirali su se u kombiniranju svih mogućih vrsta metala te tako došli do vlastite tvorevine – blackjazza. Kako se piše, tako i zvuči. Inače su trebali nastupiti uz The Dillinger Escape Plan kao predgrupa, no nesretne okolnosti odgodile su suradnju pa smo ovaj put čuli njihov solo nastup. Kako je ispalo? Detaljniji opis slijedi.

Koncert su započeli novim materijalom koji je izdan tek prije nekoliko dana. Tako su „Everything Dies“ i „Flow“ kombinirale alternativni rock i industrial, davši nam do znanja što točno možemo očekivati na idućem albumu. Čvrste melodije tjerao je nabrijani tempo, inače jedan od njihovih zaštitnih znakova. Bio je to dobar početak za inicijaciju pridošlica jer kolikogod zvuk bio žestok, toliko je bio i pristupačan za uživljavanje. Zatim su krenuli retrogradno, u minule godine, posjetivši materijal sa starijih albuma. Ako i niste znali kakvim repertoarom raspolažu, „The Last Stand“ je sve razjasnila kad je započela glavna solaža – na saksofonu. Kad smo kod potonjeg, zvuk je bio vrlo dobar pa se čak i on jasno mogao čuti u cijelom košmaru. Nešto bliže pozornici mogla se osjetiti blaga distorzija zvuka, ali većina nije niti primijetila. Na takvom koncertu ionako niti ne stignete razmišljati o takvim stvarima. 

Među novim pjesmama bila je i još neizdana „Hole in the Sky“ te je znatno odstupala od dosadašnjeg materijala. Odrediti što ustvari jest bilo bi pravi izazov. Avangardna industrial balada? Teško je reći jer nikada se ne zna s njima. Nakon tog (relativno) blagog intermeca, sve je vraćeno na svoje mjesto kaotičnim instrumentalom „HEALTER SKELTER“. Kao vrlo dobar uvod u njihov najbolji materijal poslužio je „My Dying Drive“, a „Fisheye“ je zvučao još žešće nego na albumu. Dakle, poremećenih klavijatura i mahnitog saksofona bilo je napretek. Da ne bi bilo krivog dojma, bend sam po sebi nije toliko mrk kao njihova glazba. Dapače, oduženo ugađanje gitare je pauziralo koncert, ali bilo i simpatično. Osobito kad je došlo objašnjenje da ugođena gitara zvuči bolje. Nažalost, kasnije je malo zvuk podbacio jer se jasnije moglo osjetiti krckanje zvučnika. Očito nisu mogli podnijeti svu silinu zvuka. A participacija publike u svemu tome? Poslužila je za snimanje jedne od novih pjesama. Iako vrlo dinamična i odlično strukturirana, vokal je na trenutke popustio kod čišćih dijelova, zvučavši izmoreno. Zato su sve nadoknadili s „I Won't Forget“ – i litrama znoja. A za laku noć je došla „The Madness and the Damage Done“, prava stvar za sve one koji se još nisu ispuhali. Bis je ponudio „My Church“, još jednu novu s melodičnim teksturama klavijature, ali prije tog je pjevanje Engleza iz publike upotpunilo cijeli doživljaj i na trenutak zbunilo bend. Ne zadugo. 

Što drugo reći nego da je koncert bio odličan. Bilo je par problema sa zvukom, ali lako se to oprosti. Bilo je i većih imena s još većim problemima. Jedino je šteta što im The Dillinger Escape Plan nije pravio društvo. Mnogo bi se više eksponirali, ali i ovo je bilo sasvim dobro. Možda idući put? Tko zna. Vidjet ćemo. Uglavnom, to bi bilo sve.