Sonic Avenues u Močvari: Bend koji zna što radi

Sonic Avenues u Močvari: Bend koji zna što radi

Pokraj korita rijeke Save te se večeri, ako niste bili prehlađeni, dalo namirisati proljeće. Jedna je crna mačka nešto ležerno čeprkala po travi, ne mareći puno za sve rjeđe šetače, koji su svojim tihim napušenim razgovorima parali zrak taman toliko da se atmosfera ove noći na starom nasipu mogla opisati istovremeno uobičajenom i idealnom. Tu idilu iznebuha kvare dvije užurbane spodobe svojim izvitoperenim kretnjama i neprikladno goropadnim razgovorima. Što li im je? Bježe li oni od koga, skrivaju li se kome? Jesu li počinili kakvo zlodjelo, koje su im namjere? Oprosti im, mili čitatelju, ta oni samo žure na koncert. U Močvaru, dakako.

Pri ulasku postaju svjesni da su vrli ljudi iz organizacije, kao što je to i običaj na ovim prostorima, imali na umu da bi poneki građanin mogao okasniti petnaestak minuta, te im sa srca pada kamen jer izgleda da su ipak stigli na sam početak nastupa skupine PigPop. Oni zatim naručuju pivo, odlažu jakne i ruksake, opuštaju se, i  dopuštaju da nam fokus lagano otklizi prema miljenici svih muza, harmoniji svih umjetnosti, čiju su jednu od bezbrojnih interpretacija taman podastirali gore spomenuti mladići. Pig, dakle, Pop. Postoje u biti već podosta vremena, jedno su od onih imena na koja ste mogli nabasati dok ste mahnito pretraživali kalendar najpoznatijeg hrvatskog glazbenog portala (u želji da i te večeri pobjegnete nekamo gdje vas neće proganjati misli o tome kako vas djevojka vara s rođenim bratom) kako sviraju u, štatijaznam, Jiggy Baru ili Spunku. Kako sam išao u matematičku gimnaziju, uspio sam izračunati da na kraju ni tad ni sad niste otišli na gig, nego ste jecali u osami sobe uz zvuke Kings of Convenience i Vladimira Kočiša Zeca, pa bi vas na kraju balade moglo zanimati valja li taj PigPop okvirno išta ili ne. Odgovor se krije pod rednim brojem „da“. Sviraju onu vrstu rock'n'rolla koju bi samo neki okorjeli anti-gun aktivist ili mrzitelj U2-a izbjegao nazvati vrlo sličnom onoj autorskog rock benda Eagles of Death Metal. Namjerno sam ovdje napisao „autorskog“ kako bih si otvorio mogućnost da prokomentiram da nema nikakve potrebe da se u najavama, biografijama, oglasima, plakatima i osmrtnicama naglašava da je bilo koji bend autorski. Ako to imate potrebu naglasiti, to samo znači da ste do prije mjesec dana svirali isključivo covere i sad biste voljeli početi raditi nešto svoje, ali vam i ne ide naročito. No dobro. PigPop sam za sebe priznaje da imaju dosta godina djelovanja, a malo dokaznog materijala o tome, osim par radiofoničnih pjesmica ala „Lizalica“ i „Deda“. Materijal koji trenutno sviraju, a kojeg će ubrzo i snimiti, samo što nisu, je bolji nego što su te starije numere (koje su radili s pjevačicama, u međuvremenu su otpirlitale), nije toliko banalan. Ritam je i dalje plesan, povremeno funkoidan, i natopljen ocem instrumenata, smislom života – cowbellom. Gitare igraju igru negdje na granici (no aliteracija intended) stonera, garaže, bluesa i pop-rocka. Dodajte u to prstohvat muževnog falseta i imate sasvim slušljivu i zabavnu varijantu onog rocka kojeg iz nekog razloga znamo nazivati alternativnim, iako je pitanje kako bi se on sam na popisu stanovništva izjasnio o tom pitanju. Treba reći koju i o imidžu, svi su bili u košuljama s otkačenim uzorcima. Sad kad smo rekli ponešto o imidžu, znajte i da su svirali nekih 8-9 stvari, možda 40 minuta ukupno. Toliko je negdje bilo i ljudi u publici, i nije mi želja lagati vam ni da se itko od nas skinuo gol i mahnito trčao uokolo, a kamoli da smo ih glasno i burno podržali. Još jedna stvar, tko je pogledao pjevaču duboko u oči (a ne recimo, kao neki, u nos) taj je mogao dobiti dojam da on nije najopušteniji čovjek u regionu. Njihova muzika posjeduje taj kulersko-frajerski štih, pa bi sigurno bilo dobro kada bi im i gard bio tako definiran. No, u javnost je nedavno isplivala informacija da PigPop ionako svjesno igra na duge staze, plan im je tek u sljedećem životu postati uspješan i popularan bend. Tako da su mirni.
Pauza je protekla u analizi jedne stvarno odlične drevne japanske kutije za mine za tehničku olovku, dok nije postalo jasno da Sonic Avenues upravo imaju petominutno uštimavanje, a takve stvari se, to već mnogi naši čitatelji znaju, ne propuštaju. Svirka je, postalo je to bliže pravilu nego iznimci, bila upriličena na podu kluba, što je uvijek čisto i dobro, jer tko ne voli podove? Enihau, jedno od glavnih pitanja je svakako to da mora li baš svaki bend na ovoj našoj kugli reći „This is our first time here and we're having a great time, thanks for having us“. Zasad se čini da se još niti jedna duša nije drznula otisnuti u bespuća neizgovaranja te rečenice, bit ćete pravovremeno obaviješteni u slučaju da se dogodi. Sonic Avenues su odradili, da odmah otklonimo sve sumnje, svirku za koju će se većina složiti da je bila vrlo dobra, a ima i nas koji bismo ju nazvali izvrsnom. Jednostavno, bend je to koji jako dobro zna što radi. Ima ono kad gledate nekog vrhunskog sportaša kako fascinantne stvari uspijeva učiniti naizgled sasvim jednostavnima. E pa ovi su za mene tu negdje na toj razini, aranžiranju pjesama su pristupili do te mjere posvećeno, pametno i fokusirano, da su se uspjeli dovesti do stupnja da se nama to sve čini nevjerojatno logično, gotovo kao jedina moguća opcija. A kad je tako, to je onda jedan vrlo ugodan dojam i osjećaj. Njihov je punk zanimljiv, nikad ne šeće ulicom nag. Oblače ga ti montrealjani u ruha (power) popičastog ugođaja vođenog slatkim i privlačnim harmonijama i hookovima koje podsjećaju na one koje ste voljeli u srednjoj školi, ali opet s taman dovoljno sjete i tame da ne mogu biti presladunjavi. U najavama često zna svašta pisati, u ovoj je pisala ta vrlo točna priča kako se na njihovom gigu u prvom redu mogu sresti zadrti garage/punk tradicionalist, indie emo naočale i skate-core bubuljičavac, te si nakon svirke čestitati jer im se popravio ukus. Doduše, ovih potonjih je nešto nedostajalo, ali zato postoje svjedočanstva nekih trnjanskih ranojutarnjih šetača pasa (podaci poznati redakciji) o tome kako su se tradicionalisti i naočalaši sve do zore srdačno isprečestitavali i tapšali se iza kluba. To možda ovako na prvu ne zvuči kao ništa posebno, ali u biti nije mala stvar, jer znači da su uspjeli pronaći tu neku optimalnu poziciju u kojoj ih nitko neće kategorički otpisati jer su previše ovakvi ili onakvi. A to je rjeđe nego češće u životu, svakako. Ljudstva je bilo cirka 70-80, a u jednom se momentu ono nenadano disperziralo zbog kraće i malobrojne, ali ipak stvarne (!) šutke (o kojoj naočalaški kuloari još uvijek vjerojatno bruje – „kako li su se samo drznuli!?“). Bisa su bila dva, prvo jedan pa drugi. Ni Avenuesi se nisu pokazali nekim meštrima od odnosa s javnošću, većinom se zadihano mumljalo nešto nerazumljivo. No, pazi sad paštetike, to da je i nama i bendu bilo dobro, to se nije moralo ni reći. To se, oh-ah-uh, osjetilo po sjaju zjenice oka našeg i vidjelo po tome što su svi rekli da je bilo dobro.