Povratak u sjenu punog srca i pluća
Slika: Official Facebook photos

Povratak u sjenu punog srca i pluća

Nedugo nakon posjete 10 000 Russos, Zagreb su svojim nastupom počastile još jedne zvijezde cijenjene etikete Fuzz Club Records - The Underground Youth. Godinu dana nakon posljednjeg koncerta, manchesterski post-punkeri ponovno su u Močvari promovirali svoj najrecentniji studijski full-length uradak, ovog puta prošlogodišnji “Haunted”.

Pred brojnijom publikom nego prošli put i bez predgrupe, Craig Dyer i bend izašli su na pozornicu i svojim najvjernijim fanovima pružili koncert koji će im u sjećanju ostati vezan uz asocijacije kao “rasturili su” ili “jebeno!”

Koncert je otvoren s “Lost Recording” koja se nastavila s “Art House Revisited”, posljednjom i uvodnom pjesmom sa “Sadovaya”. Dubok i prodoran vokal, masivni i teški rifovi gitare pojačani basom i bubnjom bili su u stilu nečeg što bi odsviralo incestno dijete The Velvet Undergrounda i Suicidea. Takav zvuk s početka giga, polako je prerastao u nešto punokrvnije i opskurnije na tragu Joy Divisiona sa suptilnim shoegaze i psihodeličnim dodacima. Valja naglasiti da su reference na spomenute glazbene ikone višestruko potencirane, jer zvuk The Underground Youtha je puno siroviji, a melodičniji što je za mene najjača karika ovog benda i savršeno opravdanja imena kojeg nose. Upravo zbog te odlike, njihovi live nastupi zvuče daleko uvjerljivije nego studijski materijal.

Problemi s ozvučenjem pratili su bend prvih dvadesetak minuta zbog čega je dvjestotinjak okupljenjih u publici trpilo malo duže stanke između pjesama. Prva pjesma s kojom je bend zasjao mrakom te natjerao i stražnje redove na ginganje na mjestu, bila je perfektno odsvirana “Delirium”. Uslijedila je “Hope & Pray” koja se bez sumnje može nazvati vrhuncem koncerta uz bok “Rules Of Attraction” koju je Craig otpjevao sam u publici.

Iz publike smo dobili i prekrasnu “Collapsing Into Night”, no ovaj put su i Frankie (gitara) i Max James (bas) sišli s pozornice. U ekstazi koja je uslijedila, nastradala je gitara, no bio je to vizualno najbolji dio koncerta: gitare u zraku, nagurana rulja koja se začarana njiše i pjeva u zanosu, a na pozornici pod hladnim, bijelim svjetlima jedino hipnotička ritam-mašina Olye Dyer.

Rezervirani, na distanci i skoro bez ikakve komunikacije s publikom, a opet ostavljaju dojam potpune predanosti u to što rade. Takvi su The Underground Youth na pozornici. Samo jedno “I love you” se čulo od Craiga na kraju regularnog dijela koncerta. Publika je tražila i dobila bis, a nakon velikog pljeska nitko nije napuštao Močvaru bez osmijeha. Bio je to gig na kojem su se stvarali novi fanovi, a stari su postajali odaniji. Odlazak kući s ovakvog giga je kao povratak u sjenu, ali punog srca i punih pluća.

Ima nešto prekrasno u takvoj naizgled sablasnoj glazbi koja vas dira u dušu i ima iscjeliteljsku moć. The Underground Youthu to uspijeva i iako vjerojatno nikada neće postati bend za mase, onim malobrojnima u publici ovakav bend ima sve potrebno da im jednog dana pruži koncert života. Inače, koncert se održao 2.5. - na isti datum kad je izdan “Disintegration” od The Cure i kad su Joy Division odsvirali svoj posljednji koncert - lijepo nam je to Svemir servirao...