The Underground Youth: Strah, požuda i odlična svirka po četvrti put

The Underground Youth: Strah, požuda i odlična svirka po četvrti put

U prošlogodišnjem sam izvještaju ‘zamolio’ mančesterske post-punkere The Underground Youth da nam se ne vrate prebrzo.

‘Za dvije-tri godine, taman da ih se ponovno zaželimo’, pisao sam, ali zapravo nisam trebao. Stari znanci, koji već četvrti put u četiri godine navraćaju u Močvaru, ponovno su isporučili ono što svim ljubiteljima žanra i benda treba: jednostavnu, mračnu, sirovu i strastvenu svirku od sat i nešto minuta koja svaki put stječe neku novu dimenziju.

Gledajući samo setliste prošlog i ovog ‘močvarnog’ nastupa, netko tko nije bio na oba koncerta bih rekao kako sviraju jedno te isto, osim što sad imaju novi album pa su ubacili i pjesme s njega. Međutim, dojam koji su ovaj put ostavili gotovo je potpuno drukčiji od dojma s prošlog, čak i s ona dva nastupa prije njega. ‘What Kind of...’ su promovirali uz dozu hladnoće, suzdržanosti i elegancije; album naziva ‘Montage Images of Lust and Fear’ nisu mogli nikako drukčije odsvirati nego – strastveno i bez kočnica. Takvu svirku je dala naslutiti i intenzivna crvena rasvjeta uz suhi led koji je zakrivao lica članova benda.

Sve je krenulo sa ‘Sins’: kao da je netko pustio frontmana Craiga Dyera s lanca. Skakutao je, đipao, izvijao se i mahao gitarom, a ostatak ekipe nije zaostajao. Pjesme s novog albuma kao da su u njemu probudile neotesane duhove Elvisa, Boa Diddleyja i vječnih uzora Suicide (sjetite se krikova). Još jedna stvar s aktualnog albuma pa su uslijedile provjerene ‘Art House Revisited’, ‘Morning Sun’ kao favorita publike, ‘Hope and Pray’... A ubrzo, bez mnogo riječi i naštimavanja između, transformacija s nježnim pjesmama poput ‘Juliette’, srčano otpjevane ‘Too Innocent to be True’ i ‘I Need You’. Toj skupini mogu pridružiti i ‘Half Poison, Half God’, jednu od vrhunaca sinoćnjeg koncerta.

‘Smrt autora’ dočekali smo, tradicionalno, na istoj razini s bendom, a ta je stvar simbolički označila i kraj regularnog dijela svirke. Dva bisa, dva odlična dodatka – naročito nova ‘Blind’ i ona stara veselica ‘Heart on a Chain’. Sat i 15, sat i 20, to je to, tajming idealan, kao i odabir pjesama. Sumnjam da su ikome ostali dužni. U publici možda nešto više od 100 duša, svi došli čuti i vidjeti bend, bez priče, mobitela i sličnih gluposti. Ako ste od The Underground Youth još od prvog koncerta očekivali da će postati ‘Joy Division iz kino-dvorane’, malo ste pretjerali, ali ako tražite srčan, energičan i predan bend koji sebe i publiku doživljava ozbiljno, a uvijek se trudi barem malo pomaknuti granice zvuka na svojim albumima i nastupima, na pravom ste mjestu.

Neka dođu i dogodine, rezervirat ćemo taj termin...