Močvarni utorak uz Van Dammes

Močvarni utorak uz Van Dammes

Kad sam ovog utorka popodne upalio video stream Radio Studenta (da, i to postoji) ugledao sam nekoliko vrlo simpatičnih ljudi. Osim standardno simpatičnih voditelja Andree i Vexa, bila su tu i dvojica mladića iz Finske koji su nam pričali o sebi. Svašta smo saznali, ali ono ključno je bilo to da nakon emisije idu u Močvaru, gdje su te večeri imali podijeliti, zajedno s još dvojicom kompanjona, malo poda kraj klupskog šanka s bendom Srbi. Čak će i nešto površniji pratitelji zbivanja na gradskoj alternativnoj sceni uspjeti povezati da je to bio isti onaj dan kad se u Medici održavao svojevrsni skup potpore (iako je već tada bilo jasno da od deložacije nasreću neće biti ništa) koji je, valjda, privukao i puno pankerskoga puka, pa je stoga svega nekoliko glava sramežljivo virilo iz kutova terase kad sam se u Čvaru dokotrljao oko dvadeset i drugog sata.

Tako da su jadni Srbi bili sve nešto potišteni. Što je i normalno, bili biste i vi da mislite da ćete svirati gig za osoblje kluba i organizatora. No, u narednih dvadesetak minuta su se stvari ipak pomakle s mrtve točke, skupilo se valjda tridesetak dušica, od kojih je dobar dio naravno otpadao na one uobičajene face s ovakvih hepeninžića.  I tako, otpočeše Srbende.  Spletom raznoraznih okolnosti (trudnoće, bolesti, promjene članova, itd.) taj bend nikako još dosad nije uspio uloviti ritam (ovdje bih mogao staviti i točku, ali ipak ću nastaviti rečenicu, if you know što ja mislim) i početi rokati koncerte na nekoj redovnoj bazi. Tako da se s njima sve svodi na ovakve sporadične izlete u nepoznato. Duško Ćurlić je za svakog drugog izvođača na Eurosongu bio uvjeren da je poseban. Svaka čast za starog Duška, ali sasvim je očito da čovjek nikada nije bio na koncertu Srba. Jer, patetika nastranu, Srbi su stvarno jedna prilično posebna priča. Bend iz brisanog prostora, behind enemy lines. Bend koji je Srbi, a iz Zagreba su. Bend koji je zaglavio između statusa medijski hajpanih superzvijezda za čiji se intervju otimaju svi portali i opskurnog cringe raspada iz garaže, jedan od najpopularnijih bendova bez publike na svijetu. Bend koji je istovremeno pun društveno osviještenih feministički nastrojenih pjesama i banalnih sprdnji. Bend koji svira, a ne zna svirati.  Demonstracija muzičke groteske, to su Srbi. Kad kažem da ne znaju svirati, mislim to u najboljem mogućem smislu, definitivno. Najbolje što im mogu poželjeti, to je da nikad ni ne nauče, jer bi si time osakatili šarm i karizmu za 95 posto. Šteta je što lokalni chaos punxi, iz godine u godinu sve više ogrezli u nacionalizam, dobrim dijelom ignoriraju ovaj bend, jer Srbi su, iza te izjave čvrsto stojim, nešto ponajviše punk, uz Biciklić, što u gradu imamo. Čak možda i mrvicu više od njih, jer se ovi ne moraju ni iznapijati da bi zvučali kao šarmantni raspadi, već to jesu sami po sebi. A nije li upravo to, tamo nekad davno, bilo zamišljeno kao smisao cijele priče s tim punkom šugavim? Meni se čini da je. Da, ima samo jedna istina, a Srbi su njene lučonoše, posljednji preostali njegovatelji tradicionalnih vrijednosti u ovom nakaradnom svijetu punom sotona koji se manifestiraju na razne načine, često i kao školovani muzičari. U ostalim vijestima, procurila je informacija kako među članovima benda vlada konsenzus da je ovo bio njihov tehnički najbolji nastup do sad, a to je toliko predivna informacija da mi se malo plače od sreće dok o njoj razmišljam. Odsvirali su sve stvari s albuma i jednu novu, ta je bila na engleskom jeziku i zvala se „Buttplug In My Butt“, ako me sjećanje služi. Šuška se nešto da postoji opcija da se bend u potpunosti okrene pjesmama na engleskom i promijeni ime, izmolite cijenjeni štioci večeras prije spavanja krunicu da se to ne dogodi, molim vas k'o boga. Bilo je tu raznih tehničkih problema i peripetija, pa se i promijenilo gitaru zbog raštimanosti u nekom trenutku i tako to. Te je dijelove bend u početku popunio s ponešto manje inspiriranim spikama nego što im je to običaj, ali kako se gig bližio kraju, tako je i taj dio bio sve efektniji. U trenutnom stanju stvari, gotovo da nema onoga što bi Srbi mogli uraditi na koncertu što bi nas moglo razočarati, jer su očekivanja od njih ionako potpuno drugačija od uobičajenih. Velim, posebni su, što onda valjda znači da sviraju muziku za ljude s posebnim potrebama, a takvima su kriteriji nešto niži od prosječnih. Dajte ljudi šalim se, pa što vam je?

Sve ovo upravo opisano su s priličnim zanimanjem promatrali naši dragi Finci. Nije im na momente bilo baš do kraja jasno što se događa, ali se vidjelo da im se svidjelo. Osim četvorice bendista, bila su tu još dvojica momaka, jedan je imao kameru, a drugi mi je dao nekakvog čudnovatog duhana koji nije za pušenje nego ga staviš ispod gornje usne i držiš 15 minuta pa ti ispušta kao nikotin i smiruje te. Nisam ništa osjetio, ali sam mu lagao da jesam da ga ne rastužim. Hvala mu svejedno. Dosta druželjubivi i dragi ljudi, mrvicu više nego što bismo to mi predrasudama zadojeni Balkanci očekivali od „poslovično hladnih sjevernjaka“. Upravo povodeći se za tom njihovom karakteristikom, smatram da je frontmen mogao uraditi nešto bolji posao što se tiče interakcije s narodom od uobičajenog „huala, thank you Zagreb, so nice to be here, lovely city, great weather“ đira. Mogao sam bio napisati i „hvala“ umjesto „huala“, ali sam smatrao da je ovo drugo duhovitije jer zvuči više finski, očekujem da vam se svidi ta izvrsna pošalica. Dakle upravo sam osvijestio jednu apsolutno poremećenu činjenicu, pa još uvijek nisam nigdje u izvještaju napisao kako se bend zove. Van Dammes, čovječe! Nešto noviji bend, sviraju onaj punk kojem nije potrebno dodavati prefiks, već je jednostavno punk. Za vas prefiksioniste, recimo da je on minimalistički i repetitivan, namjerno ogoljen i jednostavan. Za vrijeme njihovog nastupa se u publični kolektiv uključila i grupa pankerskog podmlatka kolokvijalno poznata kao „Panovci“, zbog čega se činilo da bi situacija mogla poprimiti razmjere solidne štale. Nije se, unatoč nekim pokušajima, dogodilo. Ostalo je sve nekako mlakije (ili mlaće, hahaha?) nego što smo se nadali, iako je bend pružio solidnu svirku. Da ne bi pričali po svijetu bijelome da ništa ne valjamo, uprli smo snage da ih prizovemo i na mali bis, za vrijeme kojeg je onaj kamerman sjeo za bubanj, a bubnjar je demonstrirao klasično finsko poganje pri kojem se uspio razbacati na najjače, ali s pomno uvježbanim pokretima pri kojima je jako pazio da ne ugrozi ničiji privatni prostor. Na tom nekom tragu je ispala i cjelokupna shema njegovog benda te večeri, malo više forme nego sadržaja su nam podastrli. Daleko od toga da nisu valjali, dapače, samo im je nedostajalo malo „filinga“.

Eto, tako vam je to bilo. Ne pada mi trenutno na pamet ništa osim nekih klišejastih zaključaka, a to mi nije napeto pisati, tako da, do čitanja.