Jonathan u Sax!-u za kraj "To Love/To Hold" ere
foto: Jonathan, credit: Igor Pavlović

Jonathan u Sax!-u za kraj "To Love/To Hold" ere

Iako sam i ranije čula za Jonathan i njihove velike uspjehe kod naše, ali i inozemne publike, tek sam se nedavno natjerala da ih stvarno poslušam i na sreću, bila je to ljubav na prvo slušanje.

Možda zbog njihovih Bowiejevskih trenutaka, a možda zbog stihova koji na engleskom jeziku dočaravaju univerzalne osjećaje, ovaj me bend na prvu potpuno očarao. Napokon se ukazala i prilika da ih čujem uživo, i to u Saxu!, na posljednjem koncertu u ciklusu ''To Love/To Hold'' kojim su zaokružili jedan dio svoje karijere prije no što objave novi, drugačiji materijal.

 

foto: Jonathan, credit: Igor Pavlović

 

S obzirom na to da su prošle godine imali američku turneju, nisam se nadala ničemu ispod onoga što su Jonathani ponudili na sinoćnjem koncertu. Na ulasku sam u klub shvatila da sam jedna od najmlađih tamo jer bend privlači većinom stariju, zreliju publiku. Prvi sam put odlučila da se neću gurati u prve redove i da ću pristojno đuskati na mjestu do kraja koncerta (najteža misija ikad). Moram priznati da me činjenica da Jonathani uživo zvuče potpuno isto kao kad ih slušam kod kuće na slušalicama jako oduševila.

 

foto: Jonathan, credit: Igor Pavlović

 

Bend nije imao ni jednu jedinu grešku tijekom cijelog koncerta, tonci su savršeno uskladili akustiku kluba s glasnoćom svakog instrumenta i vokala, sve je bilo upravo onako kako je trebalo biti. Iako Zoran tvrdi da sad odlično pjeva zato što je prije dva i pol mjeseca prestao pušiti jer ''namjerava postati ozbiljan pjevač i glazbenik'', čini mi se da on to sve pjeva s tolikom lakoćom i da su dokazali da su riječke stvarno najbolje čke. Setlistu je činio miks starijih i novijih pjesama, a najbolje su prihvaćene bile stvari koje su izašle kao singli, te neke s novijeg albuma, kao na primjer ''I Never Meant To Be There'' i ''Wake Up Call'' koju su kasnije ponovili na bisu.

 

foto: Jonathan, credit: Igor Pavlović

 

Ovi riječki dečki savršeno vladaju scenom pa ih ni veličina pozornice nije spriječavala da pruže odličan i energičan scenski nastup. Dijelom me koncerta jedino živcirala atmosfera u publici jer je bilo vidljivo da neki ne znaju ni jednu pjesmu i da su tu samo zbog super reputacije benda, što mi je inače potpuno okej, ali postoje granice bahatosti koje su neke žene prelazile dok su me gurale u svojoj nezainteresiranosti.

Na sreću, ništa me ne može odvratiti od uživanja u odličnom koncertu pa sam brzo prešla preko toga i nastavila vrištati na ''Trying To Get Even'', koja je, čini mi se, publiku najviše bacila u trans. Koncert je trajao sat i pol, a dečki su bili neumorni i profesionalni pa pauze nije ni bilo. Cijelo su vrijeme zračili nekom posebnom energijom i ljubavlju prema publici, pa im opraštam što nisu doveli Dunju i izveli ''I Don't Mind''.

Nakon bisa pozdravili su zagrebačku publiku, za koju sam sigurna da će ih nakon izlaska novog albuma koji su najavili za ovu godinu, dočekati u još većem broju i s još većim uzbuđenjem.