Apocalyptica u Lisinskom – povratak u prošlost

Apocalyptica u Lisinskom – povratak u prošlost

Apocalyptica je uvijek rado viđen gost u Zagrebu. Zna to i publika koja "na redovnoj bazi" pohodi njihove koncerte, a zna to i bend koji prilikom svakog nastupa najavi da će se opet vratiti na naše prostore. A kao što su obećali 2015. godine za vrijeme nastupa u Tvornici kulture, sinoć smo opet imali priliku uživati u umijeću ovih vrhunskih glazbenika.

No za razliku od prošlog nastupa, kad je u centru bila promocija novog albuma, ovog smo se puta vratili u prošlost i obilježili dvadeset godina od izlaska albuma prvijenca "Plays Metallica by Four Cellos". Upravo je taj album onaj kojim je ovaj bend polako, ali sigurno polagao svoje temelje, ali i donio nešto novo na glazbenu scenu. A kad 4 čelista sviraju obrade jednih od članova "velike četvorke" – to se uistinu ne propušta.

Foto: Apocalyptica, credit: Filip Bušić

Kao mjesto događaja odabrana je Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, što je bilo ugodno iznenađenje, jer osim zvuka koji pruža, ona također pridonosi osjećaju svečanosti – zaslužene svečanosti s obzirom na godišnjicu koja se obilježavala. Lisinski je bio gotovo ispunjen, a s posljednjim pojedincima koji su ulazili u dvoranu svjetla su se ugasila i bilo je vrijeme da se pozdravi finsku četvorku na pozornici.

Foto: Apocalyptica, credit: Filip Bušić

Bez puno riječi, članovi benda došetali i došepali su do svojih instrumenata i odmah se bacili na jedan od najvećih hitova Metallice – "Enter Sandman", koji je dočekan s oduševljenjem. Sa "Enter Sandman" direktno se prošlo na "Master of Puppets", a dok su Finci prašili po instrumentima i zagrijavali se za ostatak večeri, publika se već počela pomalo vrpoljiti u stolicama te se tu i tamo začuo neki zalutali "Master!". Nakon ove izvedbe došlo je vrijeme i da se službeno pozdravi zagrebačku publiku prilikom čega je Eicca Toppinen još jednom naglasio kako im je drago što su opet u Zagrebu. Nakon najave da će se prvi, "mirniji" dio koncerta odnositi na izvođenje albuma iz 1996. onako kako je on i snimljen, vratili smo se na Metallicu i "Harvester of Sorrow", nakon koje je došlo vrijeme i za jedan od najvećih hitova – "The Unforgiven". Još jednom pozdravljeno s velikim odobravanjem i povicima, Lisinski je bio ispunjen zvukom violončela, a publika je pozorno pratila svaku notu.

Foto: Apocalyptica, credit: Filip Bušić

Iako su s vremenom sve više zastupljeni van "klasičnih" okvira, i dalje je zanimljivo pratiti koliku raznolikost zvuka ovi instrumenti (pogotovo kad su u rukama stručnjaka) pružaju. Doduše, ne mogu zanemariti činjenicu da su dublji tonovi na trenutke bili prejaki, no je li to ovisilo o mjestu gdje sam se nalazila ili se pak osjećalo u čitavoj dvorani – teško je reći.

Bilo kako bilo, bend je nastavio prašiti po albumu prvijencu odsviravši između ostalog žestoke "Sad but True" i "Wherever I May Roam", od kojih su potonju posvetili samima sebi – putnicima. Kao najljepšu izvedbu prvog dijela istaknula bih "Welcome Home (Sanitarium)". Za ovu turneju bendu se pridružio jedan od članova originalne postave benda čija nas je emotivni intro za "Sanitarium" polako uljuškavao sve dok se pjesma nije vratila u poznate, žešće note. 

Foto: Apocalyptica, credit: Filip Bušić

Nakon dvadesetak minuta pauze koju nas je većina iskoristila da malo protegne noge, bilo je vrijeme i za drugi dio koncerta. Prilikom "Fade to Black" bendu se na pozornici pridružio i bubnjar što je čitavoj ovoj priči dalo još zanimljiviju notu. Pjesmu za pjesmom, članovi benda uistinu su ostavljali dušu na pozornici, istovremeno animirajući publiku koja je u ovom dijelu večeri i dalje djelovala malo uspavano. Impresionirano, ali i uspavano.

Čuli smo "For Whom the Bell Tolls", "Fight Fire With Fire" i "Until It Sleeps" nakon čega se bend odlučio za dvije pjesme koje su čak i na koncertima  Metallice rijetka pojava: "Orion" i "Escape".

Apocalyptica spada među rijetke bendove koji znaju uspostaviti komunikaciju s publikom, a da ta ista ne bude usiljena – par pošalica, pretežno na svoj račun, i publika je spremna slijediti svaki njihov mig i uputu. Iako su svjetski poznati glazbenici, što nužno izaziva određenu dozu poštovanja, u drugu ruku ovi momci su toliko normalni i prizemljeni da ih je još veći gušt gledati i slušati na pozornici. Nije samo njihova komunikacija s publikom za pohvalu, već i ona između benda na pozornici te način na koji jedan drugog hvale i pridaju zasluženu pozornost.

Foto: Apocalyptica, credit: Filip Bušić

Za sam kraj regularnog dijela ostavljene su "Battery" i "Seek and Destroy", za vrijeme kojih je i publika počela ustajati sa svojih mjesta i ovacijama pozdravljati što pjesme, a što sam bend. Naravno da nije postojala mogućnost da se bend ne prizove i na bis, a nakon nekoliko minuta neizostavnog "we want more", Apocalyptica se vratila na pozornicu i nastup završila s klasicima Metallice "Nothing Else Matters" i "One".

Poruka ove večeri bila je da pazimo na sebe i jedni na druge, a Apocalyptica je na samom kraju još jednom zahvalila zagrebačkoj publici na dolasku te najavila da će se opet vratiti. Kako stvari stoje, mislim da uistinu nema potrebe u to sumnjati. 

Foto: Apocalyptica, credit: Filip Bušić

Foto: Apocalyptica, credit: Filip Bušić

Foto: Apocalyptica, credit: Filip Bušić

Foto: Apocalyptica, credit: Filip Bušić