Puna vreća glasa Bože
Photo: Božo Vrećo, credits: Marko Šolić

Puna vreća glasa Bože

U velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, ili možda u njegovom dnevnom boravku, sinoć je nastupao Božo Vrećo.

Dok je izlazio na pozornicu, prvo je nastupio potpuni muk, popraćen zatim gromoglansnim pljeskom. Njegova pojava toliko je zahtjevala potpunu pozornost gledatelja. Visokog držanja naglašenog uspravnom kapom, koja se poput tornja uzdizala nad njim, zakoračio je na pozornicu. Oko njega je plesala široka haljina velikoga oboda poput krinoline u kontrastu kojoj je stajala dugačka crna gusta brada. I tada je Vrećo, osvjetljen samo jednim jakim uskim reflektorom uperenim ravno u njega, pustio prve tonove svoga glasa.

Photo: Božo Vrećo, Credits: Marko Šolić

Odjekivali su sami i moćni, baš poput njega. Boje glasa toliko delikatne i svijetle da bi se neiskusan slušač, neupoznat sa Božinim likom i pojavom, lako zabunio kako pred njim možda pjeva žena, ili u najmanju ruku bio u nedoumici pred iluzijom koju Vrećo stvara, igrajući se sa kategorijama spola pa tako i žanra, zahtjevajući u svemu kao glavni imperativ samo potpunu slobodu. Prve skladbe izveo je a capella, sasvim opravdano, kako bismo bili u prilici čuti potpunu raskoš i snagu njegovog glasa. Na pozornici zbilja nije bilo potrebno ništa više od njegovog najjačeg instrumenta, njegovog grla. Kroz pjesme su kao kroz pukotine prodirale takve emocije, da je Vrećo uspio dirnuti i rasplakati čak i samoga sebe, zvučeći tako britko i jasno u svojim frazama, koje su sve prisutne uvlačile duboko u njegov unutarnji svijet, da se slušatelj zapitao kako je moguće kontrolirati glas toliko perfektno, ali istovremeno čineći da to izgleda jednostavno, s lakoćom koja odvaja pravog umjetnika od ostalih pjevača.

Photo: Božo Vrećo, Credits: Marko Šolić

Zahvalio se svima prisutnima te zatim počeo uvoditi glazbenike i instrumente jednog po jednog na pozornicu, pjesmu za pjesmom. Tu je možda ležao najuzbudljiviji i najbolje osmišljen dio njegovog nastupa, u postepenoj gradaciji skladbi u kojoj je svaka imala nešto novo i drugačije za ponuditi od prethodne. Prvo samo sa glasovirom, koji je polagano i samozatajno upotpunio goli glas, kojem su se redom priključivali harmonika, puhači instrumenti i razne udaraljke, glazbala koja bismo možda tradicionalno očekivali uz sevdah, svaki apsolutan virtuoz na svome instrumentu. Sa svakim novim instrumentom atmosfera se sve više zagrijavala i postajalo je sve veselije. Postajalo je očito da jedino što parira njegovom glasu su njegovi pokreti i kretnje, u plesu na koji ga je tjerala divlja glazba na pozornici. Svi zvukovi su se počeli pretapati jedni u druge i sve granice su se izgubile. Veliki vokalist i glazbenik, Marko Louis, koji je do maloprije bio za klavirom, počeo je beatbox-at, a kasnije se pridružio i pjevanju u duetu, pokazujući najbolje svestranost kojom su baratali svi umjetnici koji su nastupali. Spoj urbanog sa tradicionalnim sevdahom stvarao je jednu neodoljivu kombinaciju u kojoj više nije bilo mjesta razmišljanju nego samo prepuštanju nevjerojatnom spektaklu koji se odvijao pred očima zanesenih gledatelja. Tu se našlo mjesta i za loop pedalu pomoću koje je bila izvedena jedna čitava skladba, još više pojačavajući Vrećin silovit glas, kao i sve ostale instrumente i kombinacije kojih se moglo dosjetiti, postavljajući maštu kao jedinu granicu.

Photo: Božo Vrećo, Credits: Marko Šolić

Usred nastupa Božo nam je otkrio kako je ovaj put za hrvatsku publiku obuo još višu petu od cijelih 14 centimetara, kao što je i obećao na zadnjem nastupu. Uz sve pjesme je također dao kratku priču o njihovom značenju i inspiraciji kojom je još više rušio barijeru između sebe i publike i davao intiman pogled u svoj život koji je i tak izvirao iz svakoga takta koji je dijelio s nama. U žaru plesa pozivao je publiku da plješće te na taj način sudjeluje kao još jedan virtualni izvođač, svo vrijeme pazeći da se njegova publika osjeća ugodno i da je uspostavljena komunikacija među nama kao kanal prijenosa umjetnosti koja se odvijala na pozornici. Često je ubacivao i komentare i dosjetke nenadano tjerajući publiku u smijeh. Bio je stalno u centru pažnje, ali nastojeći da se i svatko od nas osjeća kao da smo dio tog performansa, te energije koja se stvarala.

Photo: Božo Vrećo, Credits: Marko Šolić

Nitko nije htio da ovaj festival slavlja ljubavi, slobode i radosti završi pa tako ni sami Božo, koji je to više puta istaknuo. Svejedno, kraju je moralo doći, a naš umjetnik se pobrinuo da se i to izvede bez šavova i da se stopi s ostatkom večeri koju ćemo provesti u pozitivnoj energiji preostaloj s koncerta, maštajući o idućoj večeri na koju će nas pozvati u svoj dnevni boravak, na intimno druženje, ples i smijeh.

Photo: Božo Vrećo, Credits: Marko Šolić