Božo Vrećo ostavio Lisinski bez daha
foto: Božo Vrećo, credit: Ivan Peček

Božo Vrećo ostavio Lisinski bez daha

Velika dvorana Vatroslava Lisinskog sinoć je ugostila Božu Vreću, bosanskohercegovačkog pjevača sevdaha impresivnih vokalnih sposobnosti.

Najprije je na pozornicu izašao prateći bend kojeg čine vrhunski glazbenici na bubnjevima, akustičnoj gitari, trubi te harmonici i klaviru, nakon kojih je Vrećo doslovno utrčao na pozornicu kao na rock koncertu i dao naslutiti da će njegova energija uskoro zaraziti cijelu dvoranu. Ni ovaj put nije razočarao svojim stilom, odjeven u laganu točkastu haljinu koja se vijorila kako se on elegantno kretao i mekano izvijao u ritmu glazbe, istovremeno vješto koračajući (i često skačući) u cipelama s hrabro visokim potpeticama.

foto: Božo Vrećo, Credit: Ivan Peček

Lirsku noć započeo je s “Aladžom”, koju su slijedile “Dragi”, “Pustinja”, “Pašana” i mnoge druge pjesme protkane melankolijom, tugom, ali ponajprije ljubavlju. Predvodnik sevdaha modernog doba, glasom i pjesmama koje prvog slušaoca možda zbune pjeva li žena ili muškarac, ali s vrhunski čistim i širokim rasponom glasa koji budi emocije. Glas, Vrećino najmoćnije oruđe, ponekad djeluje nestvarno kako lako i perfektno kontrolirano dominira dvoranom. Tijekom nastupa svojim glasom zavodi publiku sevdahom koji na trenutke koketira s rock glazbom, spušta se s pozornice među ljude i želi svakome prenijeti emocije koje je on osjetio stvarajući svoje pjesme. Njemu nije ni potrebna nikakva  instrumentalna pratnja – pjevajući a capella u potpunosti oslobađa glas modernih elemenata i oslanja se na svoju raskoš i snagu.

foto: Božo Vrećo, Credit: Ivan Peček

Dvosatni nastup bit će zapamćen po energiji koju je Božo Vrećo unio svojom pojavom. Ispočetka je publika bila pomalo suzdržana i sramežljiva, trebalo joj je poticaja s pozornice, no nakon par pjesama atmosfera se zagrijala i podigla na razinu koju malo koji izvođač uspije držati do samog kraja koncerta, a posebno kad se radi o sevdahu.

foto: Božo Vrećo, Credit: Ivan Peček

Održavao je komunikaciju s ljudima, nijednom se nije distancirao, već se, dapače, sve više povezivao da bi na bisu podigao punu dvoranu Lisinskoga na noge ponovnom izvedbom “Pandore”. Dvije godine nakon zadnjeg nastupa u Lisinskom, dočekan je kao princ sevdaha kojeg publika nezasitno voli i kojoj on nesebično daje sebe i svoju pozitivnu energiju.