Laibachov orkestralni manifest u Lisinskom
Foto: Laibach, credit: Ivan Peček

Laibachov orkestralni manifest u Lisinskom

Kao jedan od najpoznatijih – i najkontroverznijih – izvođača s ovih prostora, Laibach je uvijek plijenio pažnju publike. Osobito one osjetljive. Ovaj su put odlučili svoj prepoznatljivi pristup glazbi prirediti u suradnji sa Simfonijskim orkestrom RTV Slovenije pod dirigentskom palicom Simona Dvoršaka. A za lokaciju je odabran Lisinski. Kombiniravši visoku kulturu i alternativnu scenu, dobili smo uspješnu izvedbu koja dokazuje kako nekomercijalna glazba itekako može privući širu publiku.

Foto: Laibach, credit: Ivan Peček

Postepeno popunjavanje dvorane bilo je popraćeno gromoglasnošću bubnjeva, odmah asociravši na martial industrial po kojem je sastav inače poznat. Uz blagu izmaglicu oko pozornice, ostavljen je dojam pustoši, unatoč vrevi publike. Orkestralni uvod, istovremeno ugodan i zloslutan, bio je popraćen apstraktnim projekcijama. Titravši pulsom glazbe, nagovijestile su jedinstvo zvuka i slike današnjeg postindustrijskog društva, a pojava vokala nimalo nije ublažila dojam. Štoviše, uvjerljivo su popratili nedefinirane krajobraze i žicom tkane modele. Takva je atmosfera publiku ispunila opresijom, učinivši je usamljenom pred monolitnošću izvedbe. Avangarda orkestra pratila je kratke prizore valova i jelena prije negoli je sve poprimilo blaži, skoro new age zvuk na tragu Enye, naglasivši prizore života, a zatim je navrela grandioznost i otvorenost zvuka pružila priliku za predah od uvodne sumornosti.

Foto: Laibach, credit: Ivan Peček

S tehničke strane, rasvjeta se našla u zlatnoj sredini, istovremeno naglasivši prizore i osvijetlivši okolinu bez pretjerane nametljivosti. A za zvuk sve samo pozitivno – ipak je Lisinski u pitanju. Razni elementi orkestra vrlo su se jasno čuli. Dio po dio, slojevi glazbenih tekstura razvijali su se, a dihotomija suptilnosti i dramatičnosti vrlo je jasno došla do izražaja, osobito kod Ode radosti. No, odmah nakon je sve bačeno u epski žrvanj vagnerovskih proporcija, a zatim naslijeđeno gregorijanskom tragičnošću. U svemu tome se korijeni industriala nisu izgubili. Naprotiv, efekt orkestra je itekako potencirao njihovu prisutnost. Treba istaknuti izvedbu slovenske epske poeme "Krst pri Savici" o nasilnom pokrštavanju, popraćenu simboličnim prizorima koja je jasno odražavala različite aspekte današnje Europe – njezine pjesme i snove. Odmah iza, intermeco je nastavio s prikladnom glazbom, ali je na tren usporio tempo koncerta.

Foto: Laibach, credit: Ivan Peček

Zatim je uslijedio nastavak s grandioznim orkestralnim industrialom, prožetim moćnim tonovima i još moćnijih vokalima. Cinično komentiranje raspadanja Europe, najezde s Istoka i paleža Disneylanda zatrlo je bilo kakvu glazbenu optimističnost pred naletom satire. Dodajte svemu tome i sveopći strah, paranoju od nepoznatog te starozavjetni gnjev kojima je na vidjelo izašla osjetna razlika "žrtava" u odnosu na prvi dio koncerta. Dekonstrukcija "europskog sna" je bila potpuna, uz konačnu jukstapoziciju emotivnog ženskog vokala ispunjenog nadom – i scena nuklearnog holokausta. Mržnja, katalizator svega te njezine posljedice. A što bi moglo uslijediti njezinim prihvaćanjem? Podrugljivi prizori vesele obuke Hitlerjugenda insinuirali su znatno ozbiljniji podtekst prihvaćanja ksenofobičnih doktrina koje razdiru ljudsko jedinstvo te potiču drukčiji oblik istog. Nemilosrdnu asimilaciju homo "sapiensa" u nešto nesvjesno, neumno.

Foto: Laibach, credit: Ivan Peček

Za kraj, bis je predstavljen s "Opus Dei/Leben Heisst Leben", kratkim primjerom slavlja života. Jedino se postavlja pitanje: Čijeg života? Uzevši u obzir posljednje prizore naoštrene svastike popraćene crvenilom te izvedbu "Tako je govorio Zaratustra"… No, ne treba previše brinuti. Ipak je sve što smo vidjeli samo simbolika. Ili?