Huljić i Zagrebačka filharmonija – traljavo, ali sa stilom

Huljić i Zagrebačka filharmonija – traljavo, ali sa stilom

Jedan od najiščekivanijih koncerata OFF ciklusa Zagrebačke filharmonije nije ni približno ispunio očekivanja, no mogao bi se shvatiti kao svojevrsna proba za veliki koncert koji se priprema na Tomislavcu.

Tonči Huljić ove je sezone odlučio naglasak staviti na kvalitetnu stranu vlastitog opusa, ne nužno predstaviti sebe u tom svjetlu, već uživati u izvedbi zanimljivih skladbi koje su početkom novog milenija obišle svijet, od kojih neke izgradile i spasile karijeru Maksima Mrvice. Većinu njih izvodi kvartet Bond koji i danas na YouTubeu broji desetke milijuna pregleda na atraktivne i dinamične skladbe iza kojih stoji ovaj velikan hrvatske estrade. Madre Badessa bend pokazao se kao pun pogodak od samog početka, nastao isključivo kao produkt vlastitog gušta, sinoć je u Lisinskom dao poseban doprinos.

No, krenimo od početka. Večer je bila zamišljena i više nego izvrsno – uz prvi dio s najvećim svjetskim hitovima filmske glazbe te drugi dio uz najbolje Huljićeve izlete u crossover vode. Fantastično osmišljen program za šire mase, dinamičan i strastven, nažalost nije uspješno realiziran. Dirigent Miran Vaupotić nikako se nije mogao povezati sa Zagrebačkom filharmonijom koja, kao da je svirala po vlastitom nahođenju, plastično i nezainteresirano. Vaupotićeva vizija jest bila puno više lirična i melodioznija nego bi, po mome mišljenju, zapravo trebala biti, zbog čega se orkestar u potpunosti razvodnio. Falilo je čvrstoće. Snage, odlučnosti, volje i strasti nije bilo ni u tragovima, a kada se u tom stanju krene izvoditi glavna tema “Igre prijestolja”, onda je “očajno” veliki eufemizam za ono čemu je publika nažalost trebala sinoć svjedočiti. Jednostavno je to postao uzorak kod najpoznatijeg zagrebačkog orkestra – kada su dobro raspoloženi dobiješ vrhunski koncert koji izuje iz cipela, a kad im se ne da, onda ih ni najbolji dirigenti ne mogu prodrmati i izvući barem osrednju razinu kvalitete izvedbe.

Atmosfera se u orkestru malo užarila nakon što im je kolega violinist Orest Shourgot odsvirao prepoznatljivu i senzualnu solističku dionicu skladbe “Por una cabeza” pa su ipak malo življe izveli glazbu iz filma “Tko pjeva zlo ne misli”.

Na pozornici im se pridružila sopranistica Antonella Malis te pokušala šarmirati publiku izvedbom “Hvala ti srce (Ja ljubim)”, no kvalitetan aplauz, jednako kao i kvalitetna izvedba je izostala. Nije bilo ni toliko usiljeno, koliko joj, vjerojatno, nije bio dan, a jasno je da jednom kada staneš na pozornicu Lisinskog, niti jedan osjećaj nije moguće sakriti od publike. Kompletan fijasko bila je i izvedba “Parla piu piano” iz legendarnom “Kuma”. Svjetlosnim godinama udaljeno od predivne talijanske strasti, dijalog violončela i glasa nalikovao je onima iz serije “Krv nije voda”, niti na tragu karaktera vrhunskog klasika. Razlog glazbenom fijasku nije nikako tehničke prirode, već isključivo pomanjkanje volje, strasti i lepeze ostalih osjećaja koji su potrebni da bi se iznijelo bilo koje glazbeno djelo, a pogotovo dinamični popularni filmski klasici.

Tonči Huljić je dočekan velikim aplauzom, pratio ga je Madre Badessa bend te njegova kći Hana Huljić, koja se u posljednjih nekoliko godina sve više otkriva kao također iznimno kvalitetan skladatelj. Hana je i kvalitetna pjevačica, a svoj je potencijal pomalo sramežljivo otkrila izvedbom skladbe “Hanna’s Eyes” kao i teme iz serije “Villa Maria”. Veliko uzbuđenje koje je produkt velike odgovornosti pred predstavljanjem novog projekta, vidno se odrazio na izvedbu, no Hana se hrabro izborila za veliki aplauz. Nije uspjela izvući ono što je naumila, ono što zasigurno bez problema može, ali svejedno nije odustajala.

Zagrebačka se filharmonija na trenutke probudila kada je maestro Huljić preuzeo dirigentsku palicu, jer se Vaupotić u potpunosti izgubio, te je tako izvukao vatren karakter izvedbe skladbi “Alexander The Great”, “Victory/Explosive” te “Fuego” čije se prepoznatljive melodije pravilno uklapaju u ambijent Lisinskog. Posebno se dobro pokazao novi, vrhunski projekt, koji bi mogao biti kruna Huljićevog životnog stvaralaštva. Kvalitetni aranžmani uz neizostavnu emociju koju “Providenca” i “Dva put san umra” nose, stvaraju izniman doživljaj koji nikog ne može ostaviti ravnodušnim. Kompozicije su odraz popularne skladateljske kvalitete obitelji Huljić, vrhunska svojevrsna remek djela domaće estradne umjetnosti, projekt koji će zasigurno ostaviti dubok trag u povijesti lokalne glazbene scene te je odvesti na jednu potpuno novu razinu.

Upravo zbog zahtjevnosti projekta, sinoćnja se izvedba činila kao generalna proba za veliki skorašnji koncert na Tomislavcu. Čak ni ekipa iz Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, koja je poznata po besprijekornom stilu i impresvnim mogućnostima, poklekla je pred odgovornošću koja im je stavljena na leđa te su svoj dio odradili izuzetno bojažljivo i slabo. Prošlogodišnji veliki hit “Ako te pitaju” dobio je impresivan novi oblik, no za adekvatnu izvedbu istog uživo očito ćemo morati pričekati još neko vrijeme. Tek su na bisu, ponovnom izvedbom “Dva put san umra”, opuštenije pokazali što se zapravo krije u cjelokupnom kolektivu.

Tonči i Hana Huljić, Madre Badessa, Zagrebačka filharmonija i zbor Ivan Goran Kovačić dobitna su kombinacija i, premda sinoć nismo svjedočili njihovom punom potencijalu, dali su do znanja da je novo poglavlje hrvatske glazbe uspješno otvoreno.