Ben Caplanov izlet u KSET
Foto: Ben Caplan, credit: Morana Belančić

Ben Caplanov izlet u KSET

Ben Caplan je jedan momak iz Kanade. Došao je do tog laskavog statusa da eminentni portal poput jednog Sound Reporta objavljuje tekst o njemu prije svega zato što on nije običan momak, ni po kojem kriteriju. On, naime, svira i pjeva glazbu. A uz to je i stasito biće, duge riđe brade i kose. Jedan od onih likova koje sigurno nećete zaboraviti nakon što ga vidite, ekscentrik, čuđenje u svijetu. Već nekoliko godina taj opisani kit zajedno sa svojim bendom vrši turneje diljem naše kugle (i pritom iz dana u dan postaje sve razvikanije ime), sad je došao red da se sjeti i Zagreba. KSET-a, konkretno.

Imao sam probu s vlastitim bendom te večeri pa sam u dvorište kluba elektrotehničara i svih onih koji se tako osjećaju unišao s ponešto kašnjenja u odnosu na najavljenu satnicu. Primijetio sam da je ispred podosta svite, pa sam se raspitao što je s predgrupom, nije valjda već završila? "Jep", rekoše mi, "Gotovo je to, bio je neki lik s akustarom, sad bi trebao glavni bend". Kako u svoje dvadeset i dvije godine još uvijek nisam naučio da su ljudi pokvarena rasa kojoj ne treba vjerovati ni pod razno, slegnuo sam ramenima i pripalio cigaretu. Fast forward to deset minuta poslije, ulazim u klub, a kad tamo gospodin predgrupa na stejdžu, bradom i glavom, u svom svome sjaju. Zanimljivo.

Ulovio sam, dakle, zadnjih par stvari tog stanovitog Dukea Bluebearda, nedovoljno da uspijem u potpunosti stvoriti dojam smrdi li ili miriši. Spoznao sam samo da se radi o krhkom dečkiću nježne aure koji svojom gitarom i glasom ispoljava one najklasičnije emotivne kantautorske tonove na razmeđi folka, popa i americane. Tako da se usuđujem tvrditi da vjerojatno nit' smrdi nit' miriši. Prišao sam bini u potpunosti kako bih se pokušao uživjeti po kratkom postupku, budući da se tamo oko šanka, gdje je većina ljudi bila pozicionirana, žamorilo malo podosta. I 'ajde, učinilo mi se da čovjek nekako iz duše to sve nama pruža (taj koeficijent duše je, naravno, uvijek krucijalna stvar, ali u ovakvoj muzici možda i najviše – doslovno može činiti razliku između groznog i izvrsnog), tako da ima moj blagoslov. Ali se generalno, primijetili ste to već do sad vjerojatno, ne može reći da je bio nešto naročito doživljen.

Inače, moram vam reći da je KSET bio sasvim ugodno popunjen. Imajući u vidu nešto skuplju cijenu ulaznica, te činjenice da je ovo prvi Benov nastup u Hrvatskoj i da je bio utorak, reklo bi se da se radilo o uspjehu. Prebrojao sam stotinjak ljudi. Počeli su s hitom "Birds With Broken Wings", i iskreno zvučalo je dosta klimavo i mlitavo. Tražili su se još. Nakon tog je Caplan žicao još malo vokala u monitor i tako to, pa su stvari krenule nabolje. I to čak na dosta bolje nego što sam osobno očekivao.

Naime, nekako sam bio dojma da ekipa tu kod nas nije baš upoznata sa stvaralaštvom ovog čudaka, tim više što je prilično novo ime. Gig me razuvjerio, količina entuzijazma u publici je bila u najmanju ruku (to bi valjda bila ona bebe u inkubatoru) kao da ga jako jako volimo i da smo dugo čekali da nam dođe. Nije se to manifestiralo u nekoj ludoj čagici, ali se osjetilo u zraku i jako dobro čulo po pljescima, krikovima, smijanjima i zavijanjima. Jeli smo mu iz ruke, samo smo čekali da složi neku čudnu facu kako bismo se mogli odvaliti od smijeha.

Bitan je to dio njegovog nastupa, važno mu je biti zabavan. Ne radi to nekom ekstremnom količinom elokventnosti, više igra na kartu ekscesivne karikiranosti do granice bizarnosti. Prigrlio je ulogu čudaka i s ponosom ju igra. Bend mu se sastoji od lika za bubnjem, i dvije dame. Jedna šamara i gladi kontrabas, a druga malo svira melodiku, flautu i klavijature (istovremeno, dakako), malo pjeva kad Ben zabrije na romantiku, a malo se smijulji iz separea kad na pozornici nema što tražiti. Poslije je čak i merch štand pokrila, da je naša zvali bi je Katica.

Sviraju ono što je najlakše nazvati world musicom. Ili jednostavno folkom. Od trubadurskih elemenata do klezmer đira, pa preko sjevernoameričke hillbilly sheme nazad u naručje ciganice i grčkog melosa. Ali nije to toliki bućkuriš i eklekticizam kako se možda čini, jer je sve ukomponirano u jedno uglađeno pop ruho za 21. stoljeće. Nije ni prvi ni zadnji koji fura taj đir, pa se može postaviti pitanje koja je tajna njegovog uspjeha. Odgovor ,po mom mišljenju, leži u fizičkom izgledu, solidnoj količini karizme, i naravno u glasu. Grlen, malo hrapav, dubok i poseban, daje "šmeka" i usađuje život cijeloj priči. Primjetno je da mu ne ide najbolje kad pokuša eksperimentirati s višim oktavama, ali to su ionako rijetki petki. Bendžo i gitara mu podjednako dobro pristaju, a vjerojatno bi tu i tamo zasvirao i usnu harmoniku da može doprijeti do usta od brčina i bradurine.

U nekoliko je navrata uzeo koju minutu pauze da nas malo obraduje stand up dijelovima koji se vjerojatno i ne bi smatrali stand up-om da svi nisu urlali od smijeha. Što ti je karizma. Bogom dano nešto, ne može se uvježbati. Obavijestio nas je u jednom trenutku da ovaj gig uopće nije bio u planu za trenutnu turneju, ali ih je Ugo uspio "obrlatiti" da voze sve od Züricha do ovdje i tako im "uništio tjedan". Uzrokovalo je to čak i ovacije "Ugo, Ugo, Ugo!", što totalno ima smisla ako znamo da je tom momku koji je zadnjih godina u KSET doveo cijelo krdo izvođača, ovo bio predzadnji organizacijski poduhvat. Hvala mu, nadajmo se da će uskočiti netko jednako poduzetan.

Na bisu smo, možda pomalo iznenađujuće, dobili Benovu solo piano točku na "What a Wonderful World", a zatim i uspješno odrađeni call & response rendez vous s publikom na "I Got Me a Woman". Tu smo negdje dobacili do devedesetak minuta pa smo se staloženo pomirili s time da je priči kraj. E da, koncert nije prekinula policija! U KSET-u je već polako veća vijest postala kad se to ne dogodi nego obratno. Izgleda da je Ben Caplan toliko karizmatičan da ga vole i zli susjedi.