Crywank – katarza kroz minimalističku iskrenost

Crywank – katarza kroz minimalističku iskrenost

Crywank je jedan od onih izvođača na koje naletiš u 2 ujutro kada te muči nesanica, a Youtubeov algoritam te odvede u dosad neistražene zakutke njegovog glazbenog djela.

Iza ovog simpatičnog imena krije se James Clayton iz Manchestera koji je prije desetak godina uzeo gitaru u ruke počeo skladati pjesme o depresiji. U međuvremenu je njegova „anti-folk“/sadcore glazba postala poprilično poznata na Internetu. Ovaj petak je James svratio do KSET-a kako bi svoju tužnu, ali i na trenutke šaljivu glazbu predstavio hrvatskoj publici. Jedna od prvih stvari koju sam primijetila je da nije bilo merch standa. Umjesto majica ili albuma nalazili su se samo isprintani download kodovi za Crywankov posljednji album i čaša za donacije. Na neki način je to bilo žalosno jer pokazuje koliko je teško biti nezavisan glazbenik, ali se s druge strane potpuno uklapa u čitavu lo-fi estetiku. KSET se sve više punio, a nakon malog kašnjenja ovaj se simpatični glazbenik popeo na minimalistički uređenu binu.

Sve što smo na bini mogli vidjeti jest stolac, mikrofon, James i njegova gitara. „Nisam očekivao da će ovoliko ljudi doći u Hrvatskoj,“ rekao je na početku. Iskreno, nisam ni ja. Hrvatska me publika uvijek iznova iznenadi: KSET je bio ugodno popunjen mladim ljudima koji su očito pronašli nešto u Jamesovim akustičnim jadikovkama. Otvorio je set pjesmom „Crywank Are Posers“ u kojoj ismijava činjenicu da su na Internetu svi jako politički angažirani, ali ne rade ništa kada zapravo treba nešto poduzeti.

Publika ga je spremno prihvatila i atmosfera je bila topla i prisna. Jako mi se svidio ovaj sirovi pristup glazbi: nekada je par akorda na akustičnoj gitari dovoljno za izraziti se. James je pred publikom bio potpuno ogoljen dok su se nizale pjesme poput „Song For A Guilty Sadist“, „Leech Boy“, „Me Me Me (Boo Hoo), „Just A Snail“, i „Story Of A Lizard And A Sock“. Koncert je imao nekoliko izvrsnih momenata. Prvi je bio izvedba pjesme koju je James napisao za hip hop projekt koji je imao u 2011. Refren se sastojao od urlanja: svako se grlo u KSET-u deralo kao da mu život o tome ovisi.

Drugi je bio „Memento Mori“, vjerojatno prva pjesma Crywanka koju netko otkrije. Između pjesama je James hvalio hrvatsku publiku i pričao tome kako je biti sam na turneju. Iz njega je proizlazila takva skromnost i dobrota. U nedostatku dobrog hrvatskog ekvivalenta, opisat ću ga kao wholesome osobu. Nije skrivao svoju ljudskost i kada bi napravio pogrešku u sviranju, samo bi se nasmijao i nastavio dalje. Koncert je zatvoren pjesmom „I Am Shit“ Mogu shvatiti zašto se ljudima sviđa Crywank.

U današnjem svijetu svi smo često depresivni, stvari nas muče, a najčudnije stvari su nas u stanju nasmijati. Treba nam nešto ili netko s čime/kime se možemo poistovjetiti. Crywank je baš to: humor i tuga upakirana u jednostavne akorde nesavršeno pjevanje. Nešto nesavršeno, a lijepo. Ljudski. Između Crywanka i hrvatske publike rođena je ljubav, a James je obećao skori povratak. Ova akustična katarza je nešto što svatko treba doživjeti.