Glazbena hipnoza u KSET-u uz francuski High Tone

Glazbena hipnoza u KSET-u uz francuski High Tone

Dugo nam u grad nije došao bend što varira od masnog duba do eksperimentalne elektronike, i onda nam u sred radnog tjedna u KSET slete velikani žanra – High Tone. S gotovo 20 godine na sceni iza sebe (fale im dvije da proslave okruglu brojku), bogatim diskografskim opusom od preko 15 albuma, ovi dub masteri snažno su utjecali na europsku scenu inih žanrova. Vidljivo je to kroz bendove nastale na temeljima što ih je High Tone utisnuo te hrpu samplova iskidanih iz njihovih pjesama, prisutnih u većem broju jungle uradaka.

Šest godina unazad su imali zakazano predstavljanje domaćoj publici u istom tom KSET-u, no kako čujem zatekla ih zla sudba te su nakon tri pjesme uslijedili nepopravljivi tehnički problemi rezultiravši samo soundsystem setom benda. No jučer su nam došli na popravni i prošli ga bez sumnje.

Inače prilično mlaki KSET bio je ugodno pun rasplesanom, da ne kažem hipnotiziranom ekipom, jer njihova live izvedba zaista ima tako moćan utjecaj da se odvojite od stvarnosti, nose vas struje svijesti, ljuljaju lijevo – desno. Noge kao da se same pomiču u tom zavodljivom ritmu što ga udara osoba pred vašim očima. No ni sila u njegovim rukama ne pomaže da se koncentrirate na to materijalno pred vama,  jer vam zapravo svi ti dubstep basovi, echo efekti i distorzije ne daju razmišljati previše. Samo tjeraju da pratite njihov tok misli, kako čvrstim beatovima tako i odličnim vj-ingom, odnosno različitim apstraktnim projekcijama na zidu nad njima, držeći nam tako "high" i oči i um. U tome im svakako pomaže čitav set na bini, pri čemu ciljam na visoke stolne lampe nad svakim od "instrumenata" što su konstantno blinkale, no moram naglasiti kako mi je ipak u nekim trenutcima igra stropne rasvjete bila preagresivna.

Zvuk ove petorice umjetnika je zapravo pun efekata što dominiraju nad instrumentima, od kojih su jedino bubnjevi konstantno uključeni u igru dok 2 gitare samo ponekad pokažu svoje snage, zajedničke ili individualne, zamijenivši ili nadopunjujući zvuk svih tih "mašina" na stageu.

Nije im strano ni strašno igranje s paletom zvučnih kolaža, kao i utjecajima koje ne poznaju vremenske ili prostorne granice. U tom kaleidoskopu duba nađe se i drum'n'bassa, jungla, dubstepa, ambienta...a fuzija se kroz godine gradila, pa nam svakim novim albumom serviraju neku novu verziju njihovog viđenja modernog duba.

Ova avangardna dub(step) rasturačina me unutar moja 4 zida čini pomalo nemirnom i ne nalazim vrijeme i raspoloženje za zajedničku egzistenciju, no kako sam i očekivala, live svirka je ipak druga priča. Zvuče mi dosta harmoničnije, iako ne znam koliko to ima smisla, možda bi mogli to pripisati njihovoj cjelokupnoj pojavi ili pak jednostavno dobro složenoj set listi, zahvaljujući kojoj su se izbjegli neki preeksperimentalni momenti.

Naravno da je njihov najveći hit ujedno bio i jedan od najboljih trenutaka koncerta, "Rub a dub anthem" nam je došla nekako na pola koncerta, odijelivši prvi dio, sporiji i nešto naklonjeniji starijem izričaju benda. Kasnije su zavladali veći brojevi BPM-a, agresivniji i dominantniji beatovi, pa smo skakutali uz jungle i d`n`b.

Nakon nešto više od sat vremena svirke su pokušali napustiti pozornicu, no dobili su dovoljno podrške da se s iste nisu ni stigli spustiti i odigrati "svirat ćemo vam još ali samo ako ćete nam dati dovoljno pažnje" predstavu. Bis su otvorili s orijentalnom "Driving fast" te se ekstaza nastavila, no ne i potrajala. Desetak minuta kasnije su nam se izahvaljivali i zasluženo se otišli odmoriti, dok se dežurni scratcher brzo vratio nazad svojim vinylkama i zavrtio neke, što novije što starije, reggae/dancehall/dub trake te pružio priliku zagrijanoj publici da još barem malo odgodi hladnu zagrebačku svakodnevicu.