Avangardna večer u KSET-u

Avangardna večer u KSET-u

SVIN je četveročlani danski sastav koji djeluje od 2008. i iza sebe ima tri albuma: Heimat, Secretly We Are Gay i SVIN. Ovaj kvartet čine Henrik Melbye na saksofonu, Adi Zukanović na klavijaturama, Lars Pilgaard na gitari i Thomas Eiler na bubnjevima. Dečki su, u sklopu koncerata koje organizira Zavod za eksperimentalni zvuk, sinoć u KSET-u predstavili svoj rad. Koga su oduševili, a koga šokirali, pročitajte u tekstu.

Za vrijeme koncerta, stalno mi se u glavi vrtjelo pitanje "Što je jazz?". Kao muzički žanr, jazz je nastao kao produkt spajanja različitih glazbenih žanrova, crnačkih folklornih pjesama i improvizacije, odnosno, poigravanja melodijom i harmonijom. Osim improvizacije, ništa od nabrojanog sinoć nismo mogli čuti u KSET-u. Kolijevka jazza je New Orleans. Tamo je sve počelo i svaki poznavatelj jazza zna da iskonska jazz glazba još uvijek dolazi iz tog grada. Međutim jazz nekad i danas dva su potpuno različita svijeta. U moru stilova i podžanrova, jazz je postao tako isprepleten da je teško povući crtu između onog što jazz jest i onog što nije. Granice su tu vrlo difuzne. Čini se da upravo na tom "raspršenom" rubu djeluje i ovaj danski kvartet.

SVIN svira neku mješavinu avangardnog jazza s primjesama post-rocka, industrial rocka, elektronskih elemenata te psihodeličnih i noise dijelova. Dečki stvarno eksperimentiraju sa zvukom i reklo bi se da nema čega nema.

S dvadesetminutnim kašnjenjem, SVIN su se popeli na pozornicu, podesili svoje instrumente i krenuli sa sviranjem. Vibrirajući zvuk iz zvučnika koji, iskreno, uopće nije prijao uhu, najavio je početak jednosatnog koncerta pred prepunim KSET-om. Jesu li moguće distorzije na saksofonu? Henrik Melbye pokazao je da itekako jesu izvevši svojevrstan solo na početku. Polako su se uključivali ostali instrumenti i gradili taj neobičan zvuk. Nije tu bilo harmonije ili konsonantnih glazbenih intervala. Naprotiv, stršale su te velike i male sekunde i unosile nemir u publiku, barem u mene. Na trenutke mi je bilo kao da slušam neku skladbu Arnolda Schoenberga. Izmjenjivale su se solo dionice saksofona i bubnjeva uz elektroničku pratnju na klavijaturama. Publika je cijelo vrijeme pozorno slušala, a ponegdje je netko i pokušao plesati. Kažem pokušao jer nije bilo moguće uhvatiti nepredvidiv ritam koji su bubnjevi ostavljali za sobom. Skladbe koje je publika zdušno prihvatila bile su "Maharaja" i "Alt" u nešto promijenjenoj verziji.

Repetitivan ritam na bubnjevima i jednostavna elektroničkka melodija od tri tona, koju je na klavijaturama izvodio Adi Zukanović, predstavljali su interludij između prvog i drugog dijela koncerta. Thomas Eiler je u jedinoj stanci između sviranja predstavio bend i pozdravio publiku ne skrivajući oduševljenje brojem odazvanih. Drugi dio koncerta bio je nešto žešćeg zvuka s mnogo psihodeličnih elemenata koji su bili popraćeni odgovarajućom rasvjetom. U jednom trenutku, mogao se raspoznati sirov industrijski zvuk gitare popraćene bubnjevima. Zatim je to stalo, a kao kontrast, došle su na red klavijature sa zvukom orgulja i saksofon koji kao da je vrištao nešto poput "spasi me".

Nekolicina iz publike nije izdržala cijeli koncert i otišla je prije samog kraja, međutim oni koji su ostali, tražili su još. Na bisu je SVIN izveo još dvije skladbe i konačno koncert priveo kraju. Obožavatelji mellow jazza ili žanra tradicionalnijeg zvuka ne bi sinoć bili oduševljeni onime što se moglo čuti. Ima nešto u tom eksperimentalnom zvuku što treba moći prožvakati. Daleko je to od tolerancije za različitost u glazbi, rekla bih da je više stvar u ukusu. Istovremeno, u njihovoj glazbi postoji nešto što vas vuče, a opet s druge strane i nešto što vas odbija. Vrlo kontradiktorne i neobične kombinacije. Kao na primjer, krše glazbena pravila disonantno spajajući ono što se teško kombinira, a opet saksofon školski izdržava tonove baš kao što to rade učenici u glazbenoj školi. Bila je to avangardna večer, pomalo futuristička i ne za svačije uši.