Australska post-rock večer u KSET-u
Foto: We Lost The Sea, credit : Petra Kaić / Fotosekcija KSET-a

Australska post-rock večer u KSET-u

Ponekad toga nismo svjesni, ali svaka država, na svakom kontinentu, ima bendove koji imaju nešto za ponuditi. Tako nam je ovu srijedu Australija pružila trostruku dozu post-rocka. Glavnom izvođaču We Lost the Sea pridružili su se sunarodnjaci Dumbsaint i Meniscus kako bi nam dokazali da i na južnoj polutci postoje kvalitetni bendovi.

Za početak smo imali Dumbsaint, prvu od tri varijanti australskog post-rocka. U slučaju ovih Sydneysidera, bilo je riječ o prozračnim, emotivno odsutnim gitarama u glavnom dijelu i distorziranog sludge basa u "refrenu". Atmosfera je bila blago melankolična s jasnim naglaskom na zloslutnosti. Također su imali malo ambienta i post-metala u sebi. Najveći doprinos dinamici zvuka su imali bubnjevi koji nisu zaglušili ostale instrumente. Dakle, zvuk je bio dobar i ne preglasan za ovako mali prostor, a koluti dima iza pozornice doprinijeli su njegovoj egzotičnosti. Sveukupnom dojmu odsutnosti je doprinijela i interakcija s publikom jer je komunikacija bila plaha, skoro prisilna. Iako je nastup bio kratak, bili su vrlo dobar uvodni bend.

Slijedio je Meniscus. Njihov je nastup kombinirao post s izraženijim sludgeom. Naglasak je bio na atmosferskim, blago space-rock rifovima s dozom jeke uz dinamičan tempo bubnjeva, a i bas je došao na svoje sa zanimljivim tempom – moglo bi se reći da je on bio najbolji dio. Nastup je bio popraćen različitim animacijama koje su prikladno popratile cijeli zvuk. Kao i u prethodnika, i njihov je zvuk bio dobar i uravnotežen. Iako manje raznolik, bio je vrlo fokusiran, bez razvučenih dijelova, a pred kraj su uveli i malo elektronike kako bi zaokružili cijelu izvedbu. Uz pokoju zahvalu na hrvatskom, bili smo prepušteni čekanju glavne atrakcije večeri.

Nakon više od pola večeri, We Lost the Sea je došao na svoje. S ugodnim trojcem električnih gitara, sjetna je čeznutljivost ispunila prostor. Po dojmu je i publika tad bila najuživljenija. Naglasak je bio na teksturama obogaćenima isječcima ženskih vokala, melankoličnog klavira i teškom distorzijom dronea koji su upotpunjavali osjećaj žudnje i emotivne pustoši. Zvuku se nije imalo što za prigovoriti, jedino je vizualni dio bio izrazito statičan u odnosu na prošlog izvođača. Unatoč trojici gitarista, svaki je kompetentno ispunio svoju ulogu pri kreiranju zvučnog pejzaža te nijedan nije podbacio, a po progresijama su demonstrirali najveću raznolikost koncerta. Također, njima se omakla i prva pogreška večeri kad je bas na tren bio preglasno prisutan u miksu. Jedino bi se moglo prigovoriti tome što su u drugoj polovici repertoara na trenutke zapali u razvučene teksture i nedovoljno definirane rifove. Da je bilo više razvoja melodija i dinamike, nastup bi bio vrlo dobar, a ne samo dobar.

Ipak, bio je to sasvim zadovoljavajući koncert na kojem smo dobili uvid u alternativu glazbenu scenu Australije. Bilo da otprije volite post-rock ili ste tek pridošlice, 3 benda i preko 3 sata svirke je sasvim dovoljno da bi vam utažilo žeđ za nečim drukčijim.