Last train to Skaville

Last train to Skaville

Sinoć se na savskom nasipu parkirao vlak za Skaville, i to ne bilo koji, već onaj posljednji ovosezonski, ako sezonu orijentiramo prema ljetnoj ediciji festivala. Srijeda – idealno pozicionirana u tjednu da s prvim zrakama jutarnjeg sunca osjetite očajničku čežnju za vikendom, u kombinaciji s neradnim četvrtkom i toplom ljetnom večeri je već sama po sebi obećavala dobar provod.

Okidač za pogon vlaka se desio nešto iza 22 sata kada su se na binu popeli Zagrebčani pod imenom The Blarney Stones. Vrlo energični, nalaze se na tragu klasičnog Irish punk rocka, dok su autorski uradci nešto malo drugačiji od zvuka na koji se naslanjaju, koji obrađuju – redom bendovi poput Dropkick Murphys i Flogging Molly.

Uglavnom, mladi i perspektivni, al prije kao zatvaranje večeri u Medici (čemu sam jednom prisustvovala i zaista je bilo privlačnije) nego predgrupa u Močvari jer su ovako prošli kao još jedna od onih predgrupa kojima pred binom skaču prijatelji, a ostatak uz čašicu (razgovora) čeka headlinere. Tako je, izuzevši prvih par redova, Močvara zjapila prazna, šteta – neloš bend, pomalo nekarakterističan za naše prostore, a nisu dobili pažnju koju zaslužuju. No nije se činilo kao da im situacija na parteru smeta, prašili su svoje neometano, da ne kažem prašile, jer su upravo dvije žene bile najupečatljiviji dio nastupa. Bubnjarka je rijetka pojava koju uvijek volim vidjeti, a druga žena i rijetka pojava se krila iza nepravedno zapostavljenog instrumenta – violine. Svirali su nekih 40 minuta, a jedan od boljih trenutaka nastupa je bila „Drunken lullabies“ već spomenutih Flogging Molly.

Močvarni plus (kako kome) što se sve vrlo dobro čuje i ako bend nije u vidokrugu, pa se sama glazba može doživjeti i u ostatku močvarnog prostora, što je posjetiteljima olakotna okolnost, dok bendu ta činjenica nikako ne pomaže.

Nakon kratkog predaha na odmorištu, vlak je ponovo krenuo hitati po tračnicama, a oko 23.30 lokomotivu zauzimaju ska pioniri zbog kojih se većina putnika ukrcala. The Toasters su zadnjih mjeseci u pohodima po Europi, pa je logičan dio turneje bio i izlet do Zagreba, kojeg su već više puta posjetili. Aktivni preko trideset godina, svoju reputaciju su izgradili još unutar trećeg (američkog) ska vala, kojem i pripadaju, a uspješno ju zadržali sve do današnjih dana.

Pjesmama šaraju od catchy melodija do žešćih ritmova, dok je kompletna zvučna slika vrhunski začinjena sjajnim brassevima. Ne čuju se tu primjese i žanrovska lutanja, česta kod bendova kasnijih valova, a ni roots štih tradicionalnog ska izričaja. Puhačka sekcija (truba i trombon) je, kao i inače kod bendova ovakvog usmjerenja, najupečatljivija. Metaforički rečeno - nosi sve, čini zvuk interesantnijim, jer bez njih odaje dojam (pre)pitkog pop rocka, dok svakako u nekim trenutcima bacaju na rani rock`n`roll. Nazad na puhače, nisam se mogla odlučiti kojem sam naklonjenija, mogla sam te milozvučne solaže slušati satima, pridavale su posebnu euforiju u globalu - zvuku i atmosferi, ali i tropski dašak koji je još jače tjerao na osmjeh i ples.

Moram ispasti pesimist i napisati kako je realno gledano Močvara bila poluprazna, ali zahvaljujući razmahanosti prisutnih je ipak na prvi pogled djelovala polupuna. Nakon nagužvanih Bad Mannersa, moram priznati da sam očekivala više pučanstva, pogotovo uzevši u obzir zbilja prihvatljivu cijenu karte. Ispada kako bi radi brojnosti publike sretnije rješenje bio neki manji klub, ali barem atmosfere nije falilo, skankanje je preplavilo močvaru, što je veseloj ekipi na stageu podiglo raspoloženje za još jednu stepenicu.

Kroz (samo) sat vremena svirke prošli smo kroz najbolje trenutke karijere – od klasika „Weekend in L.A.“ koji je možda prouzrokovao i najveću skakaonu, pa do posljednjeg singla „House of soul“. Među ostalim, moglo se čuti i „East side beat“, „Run rudy run“, „Thrill me up“, a sa „Don`t let the bustards grind you down“ su  najavili kraj službenog dijela, te nas ostavili žednima da zazivamo povratak. Kao i svima uvijek, nije trebalo dugo da stanu na kraj toj predstavi i ponovo uzmu instrumente u ruke te nam priušte još koji zarazan ritam. Bis su završili s klasikom „2tone army“ i pustili nas da uz vrhunsku ska selekciju uživamo dok noge ne onemoćaju.

Ova večer je još jednom podsjetila na prave moći, odnosno čarolije ska glazbe  – ples, energija i bezuvjetna pozitiva, koje su harale i vladale podijem vrlo vješto i zaigrano, stvarajući samo jednu misao u glavi – još 36 dana i palimo motore za Križevce!