Black Sabbath za Kraj

Black Sabbath za Kraj

1. lipnja je u prepunoj budimpeštanskoj Papp Laszlo Sportareni održan je koncert legendarne četvorke iz Birminghama u sklopu oproštajne "The End" turneje.

Od jutra dan se činio običan kao svaki drugi početkom lipnja, sunce i vrućina trudile su se odavati dojam da u gradu nisu mračni tvorci doom heavy metal zvuka, tek pokoji klinac na ulicama užarene Budimpešte naslućivao da se sprema opaki posljednji udarac po mnogima najvećeg heavy metal benda otkada postoji taj žanr. U popodnevnim satima vremenske prilike su shvatile o čemu se radi te atmosferu začinile navalom tamnih i tmurnih oblaka što je kulminiralo grmljavinom i obilnom kišom, točno onako kako su davne 1970. godine sabbathi odlučili da će započeti njihov prvi album tj. pjesma "Black Sabbath".

Da bi cjelokupan događaj bio na višoj razini pobrinuo se menađment s odabirom sjajnih Rival Sonsa za predgrupu. Sada već afirmirani blues rock bend iz Kalifornije oduševio je sve prisutne što je rijetko slučaj sa predgrupama velikih bendova. Otprilike pola sata svirke iskoristili su na najbolji način energičnom svirkom kojom su pokazali zašto ih se često stavlja u sami vrh novijih rock bendova. Pjesme poput "Open My Eyes" ili "Electric Man" na putu su da postanu himne novih generacija rock glazbenika i fanova koji zadržavaju ono najbolje iz zvuka 70ih a unose svježu i iskrenu energiju u žanr. Vokal Jay Buchanan impresivnim nastupom potvrdio je mišljenje mnogih da se radi o trenutno najkvalitetnijem rock pjevaču i frontmanu koji ima potencijala izrasti u ikonu u rangu Planta, Rogersa, Mercurya i ostalih koji su postavili temelje.

Simpatično je bilo vidjeti širok generacijski spektar posjetitelja, od klinaca do ljudi koji su duboko u svoje sedamdesete ušli, roditelji i djeca, djedovi i bake s unucima. Svi oni su došli pozdraviti se sa sabbathima i svojim prisustvom iskazati poštovanje i zahvalnost za desetljeća dobre glazbe.

Iako je bend u zdrastvenim problemima, zbog životne sudbine a i stila života, koncert je odrađen profesionalno i korektno. Ozzy je u dobroj formi, nitko mu ne zamjera pjevanje koje je često intonacijski krivo, njegova snaga je što i dalje bez prestanka animira publiku i ne da joj mira, dok statični ali karizmatični Iommi i Butler zvuče moćno i sigurno. Originalni bubnjar Bill Ward nažalost ne svira s njima, bend je procijenio da on nije fizički spreman za velike turneje i visoku razinu svirke koja im je potrebna, pa ga mijenja Tommy Clufetos i to radi vraški dobro. Mnogima možda ne sjeda njegov stil te smatraju da ne paše sabbathima, no energija i žestina kojom čovjek svira razdrmala je sinoć cijelu dvoranu.

Osim neizostavnih hitova kao "Iron Man", "War Pigs", "N.I.B." te završne "Paranoid", odsvirali su i nešto manje poznatije "Dirty Women" i "After Forever" koje su obradovale one okorjele fanove koji dobro poznaju diskografiju ovih velikana, a ne samo hitove.

Doživljaj ovog koncerta ovisi o osobnim očekivanjima svakog pojedinca u dvorani. Oni koji su očekivali ludi, improvizirani heavy metal koncert, prepun iznenađenja od dva ipo sata vjerojatno su ostali razočarani, dok oni koji su došli na korektan Black Sabbath pozdrav od strane žilavih momaka u poznim godinama, su iz dvorane izašli s osmijehom na licima.

 Dugotrajan pljesak na kraju kada su se svi posjetitelji ustali bio je zahvala ne samo za ovaj koncert nego za 46 godina glazbe koja nikada nije bila masovno popularna, koja je inspirirala mnoge diljem svijeta da krenu putem kao i oni, koja je oduvijek namijenjena onima koji će odabrati druženje po klupama u parku na hladnoći uz jeftin alkohol a ne disco klub, onima koji se osjećaju kao da pripadaju nekom drugom svijetu, koji su svjesni negativnih strana života isto koliko pozitivnih i koji nemaju potrebu od toga bježati. Njihova glazba je izdržala test vremena a kada ih ne bude to će biti još izraženije jer povijest pamti samo rijetke, ostali padaju u zaborav. Black Sabbath je sila, jača od zaborava, koju povijest može samo osnažiti.