Ludwine kronike #2
Brain Production by Julien Duval

Ludwine kronike #2

Izdanje Ludwinih kronika koje se jučer (19.3.) održalo u Vintage Industrial Baru pružilo je odličnu lepezu zvuka koja je bila protkana točnom dozom zabave, glazbe i ugođaja. U skladu s time svatko je za sebe mogao pronaći nešto u tri benda koji su podijelili pozornicu. Brain Production(Hr), Simeon Soul Charger(SAD) i Zippo(It) su svaki na svoj način dali svoj dio koji je na kraju večeri rezultirao slikom kojoj jedino što je nedostajalo je bila količina publike, ali nema veze, više za one koju su bili pametni da se tu večer pojave u Vintageu.

Prvi bend na pozornici bio je Brain Production, mladi hrvatski bend koji trenutno ima jedan album(Osam) i radi na drugom. Većina koncerata koji se sastoje od više izvođača ima tu tendenciju da krenu od najslabijeg do najjačeg benda(istom putanjom putuje i atmosfera), ali kod ovog nastupa to nije bio slučaj. Sukladno, ista stvar biva i s recenzijama pisanim dan kasnije, a zahvaljujući ovom koncertu s ovom recenzijom neće biti tako. Dečki su nastup otvorili s pjesmom „Xodia“ i odmah dali do znanja kamo će ići ostatak večeri. Zvuk koji tek zaživi kada biva uživo odsviran (nekako logično) je već sam po sebi bio dovoljan, ali je on još dodatno bio potpomognut uživljenošću cijelog benda i odsutnošću vidljive nervoze. Kada se sve donese na stol, od jednostavnih i istodobno jakih solo dionica do fine igre s dinamikom pjesmama, zaključak je da im se glazba kreće na finoj liniji komercijalnog i alternativnog zvuka. Definiranje žanra ostavljam na slobodu slušatelju da sam odredi (ako je to uopće potrebno), pošto se svašta može naći. Jedina natuknica koju bih dao je da ga ili ju ne bude strah ako u ovoj glazbi momentalno ne nađe svoje omiljeno glazbeno polje. Sljedeća pjesma je bila „Tu sam“ koja bi se trebala naći na nadolazećem albumu, da bi odmah nakon nje uslijedila „Ševe i stabla“.

Bend trenutno kombinira tekstove na engleskom i hrvatskom, ovisno o pjesmi, ali im u svakom slučaju bolje leže tekstovi na hrvatskom. Razlog tome je što s hrvatskim tekstovima za razliku od nekih drugih bendova uspijevaju stvoriti tečnost koja stvar sklad s glazbenom pozadinom. Ritmičnost tekstova uvelike ovisi o glazbi koju se svira, pa tako određena kombinacija riječi, tj. točnije bi bilo reći slogova, bolje uspijeva u jednom nego u nekom drugom žanru. Kada se tome nadoda određena kompleksnost pisanja pop tekstova na hrvatskom(blagi apsurd) u odnosu na pisanje na engleskom, Brain Production taj posao obavlja i više nego dobro. Ukratko rečeno, odlično spajaju hrvatske tekstove sa zvukom koji njeguju i jedino za što ostaje prostora je napredak. Prethodno spomenuta igra s dinamikom koja vlada u njihovim pjesmama, najbolje se mogla doživjeti pri kraju u pjesmi „Sailin“ i bilo je zanimljivo vidjeti kako su u par navrata uspjeli lecnuti publiku.

Simeon Soul Charger (Julien Duval Photography)

Nakon njih došao je red na Simeon Soul Charger. U jednom sam trenutku bio pomislio kako će Brain Production ukrasti nastup, ali im to ovaj američki bend nije dopustio. Na neki sličan način (koji to nije) jednako kao i prethodni bend u svojoj glazbi njeguju veliku različitost zvuka. Temelj im je psihodelični rock na kojemu se zatim grade ostali žanrovi i savršen su primjer benda koji zna ostati u vlastitim granicama i svako malo probiti te iste granice točno onda kada to pjesma zahtjeva. Karakteristika koju imaju jedino iskusni glazbenici. Blage i melodične bas dionice savršeno su kolaborirale s solo gitarom koja nije pokušavala, tj. nije forsirala biti niti previše upadna, niti dominantna, napravljeno po mjeri bi se reklo. Koncert su započeli s laganim psihodeličnim uvodom koji je u mozgu slušatelja stvarao dvije riječi (Pink Floyd), da bi krenuli s „Sitting On The Rainbow“, jednom od starijih pjesama. Glavna odlika ove i svih ostalih pjesama je velika količina dijelova pjesama koji se lijepo pretaču iz jednog u drugi. Primjer tome je i pjesma „Heavy“, na prvo slušanje jednostavna, ali u sebi sadrži veliku količinu sitnica koje ponajprije stvaraju odličnu dinamičnost cjelokupnog uratka.

Prije je bilo napisano kako im je glavna odlika funkcionalno komponiranje pjesama, ali iskreno, imaju više glavnih odlika. Cijeli im je nastup bio jedna velika eksplozija zvuka i energije koja je bila u stanju privući bilo koga, od pojedinaca koji su dobro upoznati s njihovim radom do ljudi koji su se prvi put susreli s ovim bendom. Simeon Soul Charger je jedna velika posveta nekim sada već starim i prošlim vremenima, a neki bi u tome mogli naći i njihovu glavnu manu. Zvuk je spoj od psihodelije do folka i samim time ne daje previše novoga, točnije, ne ostavlja prostora za isto, ali takvom cjepidlačenju ovdje nema mjesta. Način na koji to rade i sam način na koji predstavljaju sebe i svoj zvuk teško da je ikoga ostavilo ravnodušnim. Koncert su završili pjesmom „The Swallowing Mouth“, dugačkim uratkom koji je sa završnim instrumentalom stavio pečat na sve što je dotada bilo urađeno. Vrhunac večeri u svakom slučaju.

Zippo (Julien Duval Photography)

Na kraju se na binu popeo talijanski Zippo. Nažalost, količina publike se nije previše promijenila od trenutka kada su Brain Production odsvirali svoje prve tonove do trenutka kada je ovaj bend započeo sa svojom glazbom. Što se tiče atmosfere, dio nje je otišao s odlaskom Simeon Soul Chargera. Pogrešno bi bilo reći da Zippo nije pružio dobar koncert, ali nakon prva dva benda, njihov je nastup u najboljem slučaju ostavio dojam prosječnosti. Stoner zvuk i agresivan nastup je bio dobro došao nakon svega i lijepo se uklopio u kompletnu priču, ali jednostavno nisu bili u stanju nastaviti tamo gdje je bend prije njih stao. Nastup je bio solidan, ali bio je samo to. Dok je dojam prve pjesme ostao nezamijećen, „The Smoke Of Diviners“ je uspio popraviti početni dojam. Glazba je dobra i svakome tko iole preferira ovakav zvuk ovaj bi koncert bio zadovoljavajuće prirode. Samim time bilo je čudno što je količina publike bila tako mala, pogotovo u gradu u kojemu je stoner glazba uvijek dobro došla i pogotovo zato što se radilo o bendu kao što je Zippo. Instrumentalni je dio nastupa bio odličan i na specifičan način je tjerao publiku na slušanje i micanje, a vokalne igre Davea su dovoljno intrigantne i kvalitetne. U par navrata je koristio looper kako bi postigao višeglasje i zanimljivo je bilo čuti kako se kompletni bend igra s onim što im je bilo dano. Sve u svemu solidan koncert čiji su potporni stupovi u ovom slučaju bili jači.

Svaki od ova tri benda zaslužuje samostalni koncert gdje bi im bilo omogućeno da pokažu sve što mogu bez vremenskog ograničenja. Poželjno je da se ta ideja ostvari, a što se tiče Ludwinih kronika, pokazao se kao program koji zna izabrati bendove i nadam se da će tako i nastaviti. Jedino što se ne smije nastaviti je manjak slušatelja koji pohode ovakve koncerte.