Rambo Amadeus na karlovačkoj Maloj sceni
Foto: Rambo Amadeus @ Mala scena HD by Mladen Volarić

Rambo Amadeus na karlovačkoj Maloj sceni

U nastojanjima da si stvorim uspomene diljem Lijepe Naše, Karlovac i ja smo se od pamtivijeka nekako mimoilazili. Sumornim i mrtvim mi se uvijek činio taj grad dok sam ga pospano skenirao iz jurećeg automobila, a taj je dojam učvršćivala i činjenica da se rijetko kad dogodi neki koncertni aranžman koji bi mi zapeo za oko i privukao me tamo. A kad se i dogodi, onda u Zagrebu bude nešto dovoljno dobro da me spriječi u odlasku. No, kombinacija Udrigrounda, Ramba Amadeusa i Spleen G-a u Maloj sceni Hrvatskog doma pokazala se neodoljivom (tim više što se u Zagrebu moglo samo na Mašinko i Debeli Precjednik), i eto ti nas u vlaku.

Ono što sam prvo primijetio po dolasku, i što me nastavilo intrigirati tijekom cijelog boravka, to je galerija vrlo živopisnih likova. Nisam upoznao neku jako veliku brojku ljudi (nije ih ni bilo naročito puno), ali je svatko s kim sam imao čast prozboriti koju (bilo to na ulici, ispred kluba ili u njemu) na mene ostavio dosta snažan utisak. Od starog uličara koji nas potiče da skačemo u kontejnere s kartonom, preko dementne babe koja priča kao dvogodišnje dijete, do mortus pijanih ljudi koji padaju po podu a da koncert još nije ni počeo. I naravno, Miki, poduzetni mladi panker koji je na sebe preuzeo ulogu našeg vodiča kroz male tajne Karlovca, a usto nas i nemalo zabavljao svojim cjelovečernjim prosipanjem raznih životnih mudrolija, kao i konstantnim pokušajima sklapanja poslovnih suradnji. Miki ima tu streetwise igru u malom prstu, nešto kao karlovački Delboy, u ovo doba sljedeće godine bit će milijunaš. I koliko god u opisanim shemama večer prolazila brzo i zabavno, nemoguće je bilo ne primijetiti da su već 23 sata, a da Udriground još nije počeo.

Jednom kad se to konačno dogodilo, dalo se primijetiti da je ta Mala scena Hvatskog doma, unatoč svom kazališnom imenu, u biti jedan vrlo zgodan klupski prostor, zanimljivo uređen i s dobrom atmosferom. Mala mu je mana jedino ta koju mu samo malo ime odaje - mala mu je naime scena, pa čovjek ne vidi najbolje što se točno događa ako odabere stajati pozadi. No, nije čovjek valjda sulud pa da to odabere? Udriground. Taj sam bend do sad gledao jednom, bilo je to u KSET-u u sklopu onog programa Čuješ?!. Tad su nas otpuhali i zakucali u zid svojom prezentacijom pa sam zaključio kako će jamačno u skorijem roku isplivati na površinu kao malo prominentnije ime domaćeg hip-hop/funka. U međuvremenu su prošle gotovo dvije godine a nema nikakvih naznaka takvog stanja stvari. Tek tu i tamo neka svirka po Karlovcu i to je to. Zboriti o tome jesu li razlozi za to provincijske ili motivacijske prirode nisam kvalificiran, ali znam da se radi o puno boljem bendu nego što vi to vjerojatno mislite dok ovo čitate. Opuštenog ali do tančina uigranog flowa, dvojica kormilara za mikrofonima bivaju praćena raznim seksipilnim funk dionicama koje tjeraju na mrdoguz. Ili bi barem to tako u teoriji trebalo biti, ne mogu reći da sam snimio neko veliko mrdanje za vrijeme njihove svirke. Tematika je vrlo prizemna i nepretenciozna, što je u današnjem hip hop svijetu više iznimka nego pravilo. Možda sam ja lud, ali zakleo bih se da su onomad imali i nekakve puhače (ili barem jednog) koji su davali šlag na tortu njihovom nastupu. To je sad izostalo, pa je valjda zato i moj dojam benda splasnuo s "nerealno bombastično i prokleto savršeno" na "odlično i jako zanimljivo". U bendu je podosta ljudi, ali najveći heroj je jedan gospon čiji je jedini zadatak (ili se barem meni tako činilo) da lupa po cowbellu. Da nema njega, vjerojatno bi se sve urušilo. Pronjuška li čovjek malo o Udrigroundovoj karijeri po internetovlju, lako će primijetiti da se već dugo vremena priča o nekakvom albumu koji nikako da se obistini. Dojam je da bendu nikako nije kasno da se uz jedno reprezentativno izdanje uzdigne iz striktno lokalnih okvira, budući da se zna da za ovakvu vrstu izričaja u nas publike ima. Svirali su oko sat vremena, pripremivši teren za Ramba između ostalog i izvedbom njegove stare uspješnice "Balkan Boj".

Uvijek kad Rambo Amadeus s bendom izlazi na pozornicu, lagano strepim da ću vidjeti neko novo lice koje je zamijenilo nekog od njegovih virtuoznih suradnika. Dakako da se i ta nova lica uvijek ispostave izvrsnima, ali svejedno nije ugodno na prvu. Ovoga je puta gospodina Vojnu Dizdara na klavijaturama mijenjao neki gospodin što se doimao kao da bi mogao biti u najmanju ruku predstavnik stanara, ali mi je objašnjeno kako je to samo privremeno. Imajući u vidu činjenicu da je ovo prvi koncert Ramba Amadeusa u Karlovcu još od 16. stoljeća, kao i to da je došao dan prije te se u međuvremenu zabavljao jedući janjetinu i turirajući FAP mašinu, očekivao sam da ćemo vidjeti jednog dobro raspoloženog Antonija Pušića koji će ispoljiti dovoljnu količinu svog naširoko poznatog duha i šarma kojom bi začarao Karlovčane i pružio im samo takav provod. A kad ono, ništa od toga. Vidjelo se od prvog trenutka na pozornici da čovjeku nešto nije po volji, vrpoljio se i migoljio bivajući iz trenutka u trenutak sve nervozniji. Pa se prekidala pjesma zbog mikrofonije, pa zbog skidanja košulje, pa zbog prčkanja po pojačalu, pa zbog toga što se neposlušni remen gitare talno otkopčavao, i tako u nedogled... Sva sreća da je okružen vrsnim znalcima improvizacije koji su bili u stanju pokriti sva njegova lutanja te večeri kao da se ništa nije dogodilo, ali to i dalje nije bilo dovoljno da pokriju činjenicu da se Rambu stvarno i nije dalo. Kud ćeš boljeg dokaza od gotovo pa potpunog izostanka bilo kakave komunikacije s publikom, čak i za vrijeme "FAP mašine" kojoj je to inače sastavni dio. Set lista je bila sastavljena od istih onih koncertnih favorita koji su na meniju zadnjih 4-5 godina, opet se dogodilo to (što inače nije običaj) da se nije moglo čuti ništa novo. Ne možemo Rambu puno zamjeriti, svirački je odradio koncert na razini. A nerealno je očekivati od čovjeka da uvijek bude dobre volje i spreman na šalu. Svi imamo svoje loše dane, Rambu se jedan takav iz tko zna kojeg razloga dogodio baš ove subote u Karlovcu. I bilo je to toliko očito da uopće nema rasprave, činjenično je stanje. "Don't Happy, Be Worry" je u tom kontekstu kao zadnja pjesma zvučala vrlo programatski, kao svojevrsna isprika čak.

Noć je već bila toliko poodmakla da se jednoj povećoj količini ljudstva očito mnogo prispavalo u trenutku kad je Rambo Amadeus okončao svoj neuobičajeno kratak nastup. Razjasnilo se tada da je Spleen G-u laskava titula zadnjeg benda ispala više otegotna okolnost nego čast, budući da ih je ostalo slušati nekih tridesetak ljudi, od čega dobrim dijelom iz njihove interne karavane. Lako je moguće da ste za bend tog imena već čuli u zadnje vrijeme, stvara se lagani hype oko njih, a i nema gdje ne sviraju. Osobno me čudi da je ovo prvi put da pišem nešto o njima, jer pogledao sam ih već bar pet-šest puta. Ono što sam u svim tim navratima zaključio, to je da momci znaju svirati. Stvarno, ne treba se biti neki veliki znalac da bi se moglo zaključiti da oni to jesu. I da su kroz višegodišnje zajedničko džemanje (ili pekmeženje?) došli do situacije u kojoj se poznaju u dušu dovoljno da se mogu do kraja prepustiti kreaciji, pa čak i improvizaciji, uz potpuno povjerenje u ostale članove. A to su vrlo zdravi temelji za jedan bend njihovog stila, kad je tako onda su sva ograničenja i prepreke vrlo lako savladive. Dok se Udrigroundov hip-hop/funk kreće u relativno konvencionalnim sferama, Spleen G je nama koji smo im odlučili pružiti priliku pokazao kako zvuči kad taj đir krene njuškati po progresivnijim krajolicima svijeta groovea. Cilj im je istovremeno zbuniti nas nepredvidiljivošću, nasmijati nas bizarnošću i rasplesati nas ritmičnošću. Sve im je to i ovaj put uspjelo kao od šale, tako da nastup, unatoč manjku publike, ulazi u kategoriju vrlo uspješnih. Kako sam se dosta smucao po stejdžu (velim, atmosfera je tad već bila familijarna), mogu vam reći da su ponešto produžili predviđenu setlistu, što znači da su se i sami valjda dobro zabavljali. Vidljivo je i čujno da pjesama i nastupa već u rukavu imaju savim dovoljno. Sad im je vrijeme da se bace na snimanje izdanja koje bi ih možebitno vinulo do neslućenih kiselina. Željezo se kuje dok je vruće, a Spleen G je definitivno jedan od najvrućih novih eksponenata zagrebačke scene, to potvrđuju na svakom koraku. Čak su i ovdje malobrojni ljudi iz publike nakon koncerta osjetili potrebu obasipati ih hvalospjevima, čini se da su stvarno neodoljivi.

Postojao je samo jedan čovjek te večeri u Karlovcu koji nije bio najbolje volje, svi ostali su se (organizacija, osoblje, bendovi...) pobrinuli da noć zavrijedi najvišu ocjenu. Hvala, Karlovče,vidimo se skoro.