Manu Chao na Špancirfestu - moglo je i bolje

Manu Chao na Špancirfestu - moglo je i bolje

Danima vam već pišem kako je u Varaždinu jako puno ljudi ovih dana. Iako je to definitivno istina, stoji i činjenica kako oni glavni koncerti, na pozornici Stari grad, baš i nisu imali zadovoljavajuću posjetu. Mislim pritom prije svega na nastupe Pipse i Laibacha kojima je prisustvovalo po par stotina ljudi. Pravo je stoga zadovoljstvo bilo vidjeti rijeke (ma što rijeke, mora) ljudi što su se jučer, jednog naoko običnog utorka, slijevale varaždinskim ulicama. Razlog je dakako bio samo jedan, jedini i jedinstveni - José-Manuel Thomas Arthur Chao. Poznat i kao Manu. Još od trenutka kad je festivalski lineup objavljen, bilo je jasno kako će ovaj koncert predstavljati središnju točku. Ta se prognoza ispunila u potpunosti, srušeni su svi rekordi posjećenosti.

O tome ništa ne znaju Mnogi drugi, bend koji je prošao kroz sito i rešeto natječaja, glasanja i selekcije Manuovog menadžmenta da bi se dokopao ove laskave prilike. Gdje su bile sve te stotine ljudi koje su za njih glasale, zapita se čovjek? Očito su bili spriječeni. Mnogi drugi su slušljiv bend, ne i puno više od toga. Osobno mi ostaje lagano misteriozno kako šoltanski Mjesni odbor nije pobijedio na tom natječaju, budući da je prilično jasno kako bi se dosta bolje uklopili u cijelu priču. Ovako je nenametljiva i nedovoljno energična prva predgrupa poslužila čisto kao kulisa za cuganje oko Starog grada.

S prvim taktovima Postolara Trippera, odnosi snaga su već poprimili malo drukčije obrise. Najpoznatiji hrvatski ska bend bio je u stanju privući isprva par stotina, do kraja svirke i koju tisuću ljudi. Više puta su u tih svojih sat vremena dali do znanja kako im je ovo ostvarenje sna, i stvarno se vidjelo na njima da prilično cvatu. Nisam siguran, ali bit će da im ovo ulazi u anale kao najveći koncert do sad. I nisu pokleknuli pred tremom, odradili su vrlo solidnu svirku. Osobno sam ostao malo razočaran jedino činjenicom da imaju novog basista, stari je imao takav stage presence da će sigurno nedostajati. Postolari nisu bili samo neka tamo predgrupa, siguran sam da je određena količina publike na koncert došla prioritetno zbog njih. To se dalo zaključiti iz količine čagice, ali bogme i iz sasvim glasnog singalonganja mnogih pjesama tijekom cijelog koncerta. Kao kuriozitet navodim činjenicu da su momci svirali jednu jedinu pjesmu s netom izdanog novog albuma. Svjestan sam da ovakva prilika nije trenutak kad bi bilo zgodno "upilati" ljude s masom pjesama koje nikad nisu čuli, ali ići toliko daleko da se odsvira samo najavni singl, e to je već prilično čudno. I kao da govori da ni oni sami nisu baš najsigurniji u taj materijal. I, da se ne lažemo, nemaju ni razloga biti. Slab je album, dosta na pop stranu, s manjkom energije, a i lirika je većinom već prožvakana. No eto, budući da su nas poštedili tih numera, ukupni je dojam više nego pozitivan. Izvrstan čak. To mislim ja, a vrlo vjerojatno i ostatak naroda što je zaneseno plesao, smješkao se i uživao. Zvali smo ih i na bis, ali izgleda da u satnici to nije bilo predviđeno. I da, šteta što nisu zasvirali Trieste, jer nudila se prilika za najveći ljudski vlakić do sad. Svakome se može dogoditi jedan loš album, Postolari su u karijeri do sad izbacili dovoljno pravih uboda da za njih nema brige. Kud ćeš boljeg dokaza za to od ove svirke.

Manu Chao i prateći bend su na stejdž izašli oko desete ure. Bijahu toplo dočekani od strane nepregledne rulje, i odmah su oderali taj svoj "unca-unca" ritam, isti onaj po kojem su jahali sljedeća dva i pol sata. Teško je ponekad točno definirati što je ono što je nekog izvođača dovelo do zvjezdanog statusa. Naročito je to fascinantno kad si u stanju kao glazbenik nekog ovakvog alternativnijeg stila privlačiti tolike milijune ljudi i postati dio opće kulture. Manuu svaka čast na tome što je dosegao te visine, kapa do poda. S druge strane medalje, zanimljiv je fenomen ta situacija u kojoj se nalazi ska (jer, da ne bi bilo zabune, Manu Chao svira prije svega ska) glazba, u nas. Naime, scena ne postoji, većina bendova se raspala a koncerte se ne isplati organizirati jer nitko ne dolazi. Osim kad sviraju Manu Chao ili Dubioza, onda ska odjednom svi slušaju. A u biti ni ne znaju da ga slušaju. I to je onaj onaj dio zbog kojeg sam osobno vrlo tužan. Svaka čast za gospodina Chaoa, ali kad bi cijeli taj rasplesani narod jednom kad nakon koncerta dođe doma malo krenuo njuškati kroz blagodati žanra, osvijestili bi vrlo brzo da postoji cijelo more zanimljivijih, originalnijih i boljih izvođača. No, to se neće dogoditi.

Manu Chao

Ispadam možda prečangrizav sad, činjenica je da se na koncertu narod zabavljao, pjevao, plesao i uživao. Ali, muzika koja nam je bila pružena nas, osim što nam je dala povoda za nabrojane aktivnosti, zbilja ničime nije oplemenila. Vrlo uniformirano je to zvučalo, predvidljivo i ziheraški. Ritam nepromijenjen, puhačke dionice banalne i bazirane isključivo na dernečenje nauštrb tehnike i frontmen s nečujnom akustarom koji poput papige ponavlja "Fala, Kroacija". Dojam da se u biti radi o jednoj te istoj beskrajno dugoj pjesmi dodatno je pojačavalo to što je Manu u svaku stvar imao potrebu ubaciti poznati "Uojooooo Uo jo jo jo", računajući valjda da je to prilično zabavno. Nadalje, nisam mogao ne primjetiti kako je, unatoč tome što je bend bio u kompletnom sastavu, i dalje određena količina ukupnog zvukovlja bila puštana s matrice, što baš i nije običaj kod bendova ovog tipa. Kako studijski album nije izašao već devet godina, u setlisti nije bilo nekih iznenađenja, odsvirali su sve što su trebali. "Clandestino" čak dva put, drugi put uz (pretihi) ženski zbor i transparente "Refugees welcome!" i antifašističke akcije. Posebna su priča bisevi. 'Ajde, prvi je još nekako očekivan i normalan. Ali drugi je stvarno teško objašnjiv, jer ih zaista nismo zvali. Vole ljudi svirati i svaka im čast na tome, ali bilo je sasvim primjetno kako se za vrijeme drugog bisa gledalište već počelo osjetno prazniti.

Ne pada mi na pamet dirati u značaj, veličinu ili utjecajnost ovog legendarnog gospodina. Njegove su poruke (iako ih, budimo realni, većinom ne razumijemo) uvijek na mjestu i neosporno je da svojom glazbom, ali i raznoraznim aktivističkim djelatnostima, čini ovaj svijet bar malo boljim mjestom. Svojevrsni je dobri duh današnje globalne glazbene scene, uvijek vedar i srčan, vječito na turneji. Lijepo je u današnjem iskvarenom svijetu imati nekog takvog superstara koji je po svim mjerilima totalno dobar i pozitivan lik. Samo eto, s velikom popularnošću dolazi i velika odgovornost. Očekuje se samo najbolje. A ono što su nam Manu i bend pružili u Varaždinu ni blizu ne može ući u tu kategoriju.

Čitat ćete vjerojatno u svim mogućim medijima kako je Manu Chao ponovno priredio nezapamćeni spektakl i oduševio sve prisutne. Imate moju punu podršku da vjerujete u to, bilo bi mi vrlo drago da sam i sam mogao prenijeti slične dojmove. U cjelonoćnoj šetnji gradom koja je uslijedila, s velikom količinom ljudi sam komentirao koncert. Ni od koga nisam čuo da je oduševljen, najpozitivniji komentar kojeg se sjećam je da je bilo "dobro". Bit će bolje drugi put.