Miki Solus pokorio Tvornicu

Miki Solus pokorio Tvornicu

„Dr. Dre i Chopin su dobili dijete.“

Nakon nedavnog izdavanja prvijenca, kojeg je s obzirom na sva prethodna izdanja teško gledati na takav način, došao je red da Muzika za djecu i penzionere dobije i svoje prvo zagrebačko live izdanje. Iako je najavljen koncert u malom pogonu, tijekom subotnjeg dana se prodalo toliko ulaznica da je na kraju rasprodan pregrađeni veliki pogon, što i nije baš mala stvar. No Miki se ponaša kao da je navikao na prostore poput Tvornice, ma zapravo sva trojica djeluju veoma sigurno na velikoj pozornici pred punom dvoranom, što im svakako nije uobičajeni okoliš. S obzirom da je Miki „za klavirom jebeni bog“ ponašanjem i stavom zasjenjuje ostatak ekipe na pozornici, ali ipak svoje zgodne momke predstavlja više puta i pokazuje oduševljenost kolektivnom energijom. I zaista, vidjelo se na tim mladim lišcima i uzbuđenje nastupom i oduševljenje publikom i osmjesi se nisu skidali, ni u njihovim ni našim redovima.

Mikiju je „život palačinka s čokoladom il krafna s marmeladom, kad je tužan zalije ga limunadom“, a dok „repa jer za pjevanje nema talenta“ u nekim trenutcima imate osjećaj da ste na stand up izvedbi, a ne koncertu s obzirom na otvorenu zafrkanciju i povremeno sumanuto udaranje po instrumentima.

Simpatičnim tekstovima, često utemeljenim na opaskama životnog okruženja te samog sebe, i nenormalnim solažama sprječava monotoniju, s obzirom da je, kako i sam kaže, svaka pjesma iz g tonaliteta i svaki flow skoro isti, „ali to je tajna, to se reći ne smije“. Dakle, definitivno najjači momenti su solaže, kada bez ikakvog reda i smisla svaki u svom filmu kroz ekstremitete izbacuju energiju na instrumente (tako su se klavijature svirale i nogama i mikrofonom) pokušavajući riječi `disonantno` dati novu dimenziju. Zato ove dečke pomalo smatram fenomenom, jer ne znam kome bi uspjelo na taj način raspaliti publiku i ne biti smatran „propalim dirigentom“, već cijenjen dok vam siluje bubnjiće, jer udara po tom svom instrumentu nemilo, udara bez reda i veze i zvuči dobro, ili barem zabavno. Hoću reći da se vidi kako ekipa puši tu njegovu `nabijanje po klaviru` šemu.

A publika (osim što su godišta bila jako šarena), publika je pjevala skupa s njim sve refrene te jasno pokazala da nije došla na koncert u potrazi za popunjavanjem subotnje večeri već da Mikija smatraju daškom svježine na hrvatskoj sceni i cijene te prate njegov `pizdamaterizam`.

Miki Solus (foto: Sound Report)

Miki Solus (foto: Sound Report)

Oko 10 i pol dečki se penju na binu te otvaraju nastup s „Wu Tang“ i tjeraju „barbike da mrdaju guzom“, a nastavljaju s nježnom „Smrt je romantična“. Negdje na pola koncerta Miki je najavio prvu gošću, a na stage je izašla gospodična Medo na saksofonu i skupa su zasvirali, za početak, zadnji singl „Suncobran“. Par pjesama kasnije ekipi se na pozornici pridružuje i Hans iz Banane smrti na električnom basu te otvaraju zajedničku svirku s pomalo melankoličnom i ritmom nešto drugačijom stvari „Bijela čokolada“. Atmosfera je naročito krenula uzlaznom putanjom uz „Mrtav je Johnny“ kada je ovaj samouvjereni zabavljač uzeo mikrofon u ruke i dignuo se na noge repat svojoj publici, a u toj se ulozi, mora se priznati, neočekivano dobro snašao. Nakon potonje uslijedio je prvi od četiri bisa na kojem nas je Miki počastio starom stvari „Žuti vlakovi u Kini“, a da se trebalo imalo mučiti dovući ih nazad na binu – nije, nećemo se lagati, ne zna se tko je bio sretniji sa svakim novim bisom. Naglasio je Miki i kako su oni bend sa puno bisova, ali da mu je taj četvrti ipak rekord te da ga je čekao cijelu večer. Ponovili su „Hipstera“ te raspalili još jednom svim udovima po instrumentima i pozdravili nas s zadnjom u nizu solaža nakon 70-ak minuta svirke.

Iako nam na novoizdanom albumu, kojeg su u potpunosti odsvirali, nije ponudio ni jednu novu stvar koju već nismo mogli čuti na internetu, izveli su i nešto svježijeg materijala kao „500 eura“ il „Dr. Dre“ te dvije nove pjesme (uz koje smo imali priliku čuti i Mikijeve obrade Britney kao „Hit me baby one more time“), pa sam sigurna da Miki ima materijala u rukavu te da nećemo tako dugo čekati na iduće izdanje. U live izvedbi jedino nedostaju ženski back vokali koje možemo čuti na određenim dijelovima albuma, ali Tačko i Frane ih sasvim uspješno zamjenjuju svojim zavijanjem čineći cijelu stvar još zabavnijom i komičnijom. Jedino što imam za prigovoriti čitavoj izvedbi je pretiho ozvučenje (?!) zbog kojeg sam u nekom trenutku jasnije čula milozvučne glasiće oko sebe nego Mikija (bez obzira na stajanje u drugom redu).

U ovoj sjajnoj večeri Miki je pokazao kako dok „za klavirom repa, a prsti mu lete“ se više ne boji muzičkih kritičara, ako ih se ikada i bojao s obzirom na hrabre stihove, opušteni stav i samouvjerenost na bini.