Požega Attacks @ AKC Attack

[caption id="attachment_6225" align="aligncenter" width="547"]Photo by Damir Hranjec Photo by Damir Hranjec[/caption]

AKC Attack je sinoć, 30. siječnja ove tek načete 2015. godine ugostio 4 benda koje prepoznajemo kao jedne od pionira požeške hardcore punk i grind scene, a to su, redom izvođenja: Hellback, Masakrist, Loš Primjer i Dislike. Iako je to vrlo malen grad u srcu Slavonije, požeška alternativna scena, uz recimo pulsku, jedna je od najjačih i najdugovječnijih u Hrvatskoj i to već poduži niz godina. Od sredine devedesetih kad su Filip Sertić i Denis Treskanica, članovi Lošeg Primjera i Dislikea (a i mnogih drugih požeških bendova kroz godine), osnovali bend još kao tinejdžeri i započeli put koji je izgradio zapravo cijelu scenu i izrodio ogromnu količinu bendova u mnoštvu žanrova vezanih uz punk, metal i rock općenito. Osim što su bili uzori mnogima od nas dok smo bili klinci i osnivali svoje bendove, neumornim su radom organizirali koncerte, festivale i performanse, a Filip je uz sve to i voditelj studia Depth u kojem su mnogi bendovi iz cijele Hrvatske snimali svoje albume, singlice, EPeve i drugo, i to bendovi vrlo različitih žanrova, od grindcorea preko hard rocka pa sve do hip hopa. A sinoćnjim koncertom su Požežani pokazali da još uvijek žive punk i da ne posustaju od održavanja scene u vrijeme kad je mladih bendova sve manje, a primjećuju se gotovo isključivo generički proizvodi pop kulture, sisate maloljetnice ili jedva punoljetne žene, sterilni feminizirani frajeri obučeni u majice V izreza i masakrirane i stilizirane verzije odjeće karakteristične za rock ili hip hop kulturu. Kako god bilo, punk u Požegi je živ, iako ne izlazi često iz svojih okova grada koji propada.

Prvi je stage zauzeo Hellback i otprašio nešto više od pola sata koncerta. Njihov HC/punk/crust zvuk ispunio je dvoranu zlokobnim zvukovima nešto iza 22 sata, a relativno malobrojna publika u vrlo se kratkom roku opustila i započeo je pankerski kaos u kojem su svi uživali. Kako su kratke pjesme karakteristične za ovaj tip glazbenog izričaja, tako i koncerti bendova vrlo brzo dolaze do kraja. Nismo se ni okrenuli kako treba, a već su nas pozdravili i napustili stage. Prema riječima požeške ekipe u klubu, Hellback je odradio najbolji koncert večeri iako ostali bendovi još nisu ni počeli svirati.

Masakrist je otpočeo svirku nešto iza 23 sata i odsvirali prvu pjesmu pred publikom koja je dotad već, iako dosta prorijeđena, već pošteno popunila koncertni dio kluba. Prvu pjesmu publika kao da nije doživjela kako treba, ali sljedećom, „Corridors of Death“, publika se probudila i uslijedio je mosh pit koji je pratio bend do samog kraja svirke. Uz pjesme koje su trajale od po svega par sekundi pa do maksimalno dvije minute, bend je nemilosrdno ispaljivao tonove i udarce bubnja, a publika je sve više popunjavala prostor i zagrijavala atmosferu za ostatak večeri. Nakon zadnje stvari i pozdrava publici, bubnjar Gera odlučio je da mu se ipak svira još jedna, tako da smo u svom tom kaosu dobili i bis. Uslijedila je stanka od 15ak minuta dok se stage prilagodio potrebama sljedećeg benda.

Nakon Masakrista, legende požeškog punka Loš Primjer odradili su kratku tonsku probu, kao i bendovi prije, te odmah krenuli prašiti u kombinaciji novog, relativno novog i starog materijala. Kao jedini bend večeri čije se pjesme zapravo mogu pjevati, okupili su pozamašnu količinu ljudi koji su se nagurali ispred pozornice kako bi pjevali zajedno uz Fileta i Denu. Kao favorite večeri izdvojit ću, opet, pjesme „Živ“, „E ne“ i legendarnu „Ničija ovca“, čije su stihove znali gotovo svi prisutni te zdušno i pankerski pjevali iz petnih žila. Također, šaljem pohvalu ekipi koja je, kako sam prethodno saznao, uvježbala basista Atliju u samo tri dana jer im je stalni basist dobio vodene kozice i bio je spriječen doći na svirku. U roku od tri dana uspjeli su napraviti odličan posao jer je zvučalo pravo dobro.

Dislike je bio posljednji bend večeri kao bend koji je svojom grindcore razvaljotkom osvojio popriličan fan base u cijeloj Hrvatskoj, a i šire. Počeli su sa svojim nastupom oko 1:30 i od prve pjesme stvorili atmosferu koja je u tom trenutku dosegla vrhunac i održala se na toj razini sve do kraja večeri. Redali su pjesmu za pjesmom bez puno priče i verbalnog kontakta s publikom i unatoč tome stvorili povezanost publike i benda te su se pjesme pratile glasnim povicima i aplauzima. Kratke i eksplozivne kompozicije stvarale su u publici sve veći i žešći mosh pit te su nas do kraja koncerta potpuno izmorile i poslale nas kući da spavamo k'o bebe do ranih popodnevnih sati. Također, naspram ostalih bendova, Dislike imao puno čišći i precizniji zvuk, što je također ogroman plus za ovaj nastup.

A to govorim iz razloga jer nije sve bilo tako pozitivno u mojim očima i ušima kroz cijeli koncert. Koliko god je takav tip koncerta i bendova karakteristično vrlo ležeran po pitanju koncertne profesionalnosti, što je u redu s obzirom na filozofiju koju propagiraju i u većini slučajeva žive, tonska proba je nešto što se radi puno prije početka samog koncerta s razlogom. Stanke između prva tri benda bile su po 15-20 minuta što je nekako uobičajeno, dok smo Dislike čekali jedva nešto manje od sat vremena. S obzirom da sam ostao sam među velikom hrpom jako pijanih ljudi, malo je falilo da odem od tamo i prije početka Dislikeovog nastupa. Svjestan sam da je trebalo i malo vremena da se Filip i Denis iz Lošeg Primjera koji sviraju i u Dislikeu (bas i bubnjeve) malo odmore od prethodnog nastupa, ali samo isprobavanje zvuka na sceni i naštimavanje glasnoće u monitorima činilo se da traje vrlo dugo, a tonac se činio kao da uopće ne sluša zahtjeve ljudi na pozornici. Isto tako, samo zvuk tijekom većeg dijela koncerta bio je jako neujednačen i bučan. Masakrist, koliko god su stvorili dobru atmosferu i odlično odradili svirku, u većini dvorane su se jedva čuli zbog zvuka gitare koji je zbog previše niskih frekvencija potpuno zamaglio zvuk tako da je svaki riff zvučao kao da je na istom tonu. Osobno, mislim da je ideja da tonac sjedi u kavezu na kraju kluba i prema zvuku koji tamo dopire štima razglas potpuno besmislena jer je zvuk na tom dijelu kluba potpuno drukčiji od onog koji se čuje tamo gdje zapravo stoji većina publike. Mnogi će možda reći: "To je grind/hardcore, ionako je sve buka!", ali ja, kao netko tko je posjetio mnoge koncerte ovih bendova jer su mi iz rodnog grada te neki od njih i susjedi i dugogodišnji poznanici, znam da ti bendovi zvuče i sviraju puno bolje od toga što sam čuo jučer i odgovorno tvrdim da je razlog tomu isključivo loše uštiman zvuk od strane ekipe za mix pultom.

Unatoč tome, mislim da su se svi prisutni odlično zabavili i stvorili vrlo eksplozivnu pankersku atmosferu i zbog toga smatram ovaj koncert vrlo uspješnim. Drago mi je da svi ti ljudi, koji stanu u jedan auto i izmjenjuju instrumente tako da tvore četiri različita benda, još uvijek drže do svojih ideala i u skladu sa svojim pjesmama izrone iz zemlje kao neki mistični zlokobni entiteti te posijeku sve pred sobom kad se dočepaju dragih ljudi koji im omoguće da sviraju u njihovom klubu. Nadam se da ćemo ih vidjeti opet i da će i tad biti naši najjači stupovi alternativne scene koji ju drže živom i sad kad se sve oko nje raspada i pokorava idealima protiv kojih se bore cijeli svoj radni vijek u pogonu punka.

Tekst: Hrvoje Pandžić