Ples bez plesa na BBC Promsima!

Ples bez plesa na BBC Promsima!

Najveći festival klasične glazbe na svijetu, BBC Proms, došao je do svoje stotinu dvadeset i pete sezone. Za usporedbu, koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog ne postoji niti pedeset godina.

U takvim okvirima činjenica da Sound Report već treću godinu prati BBC Proms ne djeluje impresivno, ali barem je to tri godine dulje nego u Zagrebu klasičnu glazbu gledamo i u novoj zgradi opere, koju nam je gradonačelnik obećao prije više od desetljeća.

BBC Proms svake godine traju cijelih osam tjedana. Izbor koncerata je golem, popis solističkih zvijezda i velikih dirigenata na programu je impresivan, a mi smo se ove godine odlučili za posjet osmom koncertu sezone.

Uz tugu u srcu jer nam urednica nije otišla na Prom 4 gdje se moglo sliniti za zvucima violine i vihorom kose Nemanje Radulovića, odlučili smo se za i po fizičkom i po glazbenom standardu nešto manje fascinantnog mađarskog dirigenta i skladatelja Petera Eötvösa, što je značilo i glavni promašaj večeri, ali o tome više kasnije.

Koncept za Prom 8 zvao se „Poziv na ples“, iz čega je bilo vrlo jasno kakva djela nas čekaju, kao i da na Promsima nešto povezano s plesom možemo vidjeti samo u notama, a nikako na pozornici. Pa krenimo redom: koncert je počeo očekivano ugodno. Debussyjev Preludij za poslijepodne jednog fauna jedno je od najznačajinih djela kasnog devetnaestog stoljeća, a i impresionizma uopće, te predstavlja nešto s čim ne možete pogriješiti. To pogotovo vrijedi kad ispred sebe imate fantastično uigran orkestar poput Filharmonije BBC-a. Njihov Manchester (i ljeti London) nisu ni Berlin ni Beč, ali nisu ni daleko. U glazbenom svijetu, London je Beču daleko bliži od primjerice Zagreba.

Kombinacija orkestra poput Filharmonije BBC-a i skladbe poput Debussyjeve predstavlja, dakle, siguran početak s kojim ćete izvući osmijehe na lica publike u Royal Albert Hallu. Oduševljenje prvom skladbom večeri ubrzo je splasnulo kad je Petera Eötvös došao na svoje. Druga skladba bila je, naime, njegova vlastita „Alhambra“. Službeno koncert za violinu inspiriran ne samo poznatom španjolskom palačom, nego i violinisticom Isabelle Faust koja je skladbu i ovaj put izvodila. Uz takav opis očekivali bi nešto nježno, lagano, melodiozno… Njemački čvrsto, i španjolski fluidno… Od toga nismo dobili ništa. Alhambra je konstruktivističko poigravanje čovjeka koji pokušava biti Šostakovič, ali to ne može. Da bi razumjeli Alhambru, samo se sjetite kako zvuči Šostakovičev drugi koncert (ako ne možete, sjetite se glazbe iz Tom & Jerryja, to vam je praktički isto). Šostakovič se igra s pojedinačnim instrumentima koji ulijeću olako, sa strane, lepršajući melodiozno iako melodija de facto ni ne postoji. Petera Eötvös zvuči kao da pokušava postići isto, ali ne samo da ne zna kako, nego ni ne zna da ne zna.

Isabelle Faust se borila s najluđim skokovima po vratu violine, jedna perkusionistica se umorila samo od snalaženja s različitim tipovima udaraljki, cijela Filharmonija BBC-a se presložila u smanjenu formaciju koju je tražio Eötvös, a sve to bilo je uzalud. Ništa od melodije, ništa od poigravanja, ništa od veselja… Samo konstruktivistički pokušaj da se bude sličan velikanima, a opet drukčiji.

Posjetiteljima Lisinskog zasigurno je poznat frustrirajući osjećaj kad jednom godišnje Pogorelić namjerno promijeni neki lagani dio jednog Liszta, samo da bi bio drukčiji. E, pa Pogorelić nas barem rastopi par minuta kasnije kad savršeno izvede onaj teži dio skladbe. Slušanje Eötvöseve "Alhambre" djeluje kao da onih par sekundi kad vas Pogorelić frustrira morate slušati pola sata.

Na sreću, nakon pauze smo se vratili poznatim djelima u fantastičnim izvedbama. "Plesna suita" Bele Bartoka nije samo igra na sigurno poput početnog Debussyja, nego i skladba koja pokazuje puni potencijal Filharmonije BBC-a. Vrlo snažna, ali istovremeno precizna izvedba bila je idealna uvertira za vrhunac večeri, i ono što je većina publike zapravo došla vidjeti. Radi se, naravno, o "Žar-ptici" Igora Stravinskog. Jedan od najpoznatijih baleta ranog dvadesetog stoljeća, a i skladba bez koje se "Posvećenje proljeća" vjerojatno nikad ne bi ni dogodilo, predstavljala je idealan materijal za finale večeri u veličanstvenom Royal Albert Hallu.

Vrhunski orkestar stopio se s nevjerojatnom akustikom dvorane, i dao nam izvedbu za pamćenje. Ono što BBC Proms čini posebnim nije samo fantastičan orkestar, ni najbolji solisti, a ni nevjerojatna dvorana. Promsi su Promsi zbog stotinu dvadeset i pet godina edukacije publike, od čega je Hrvatska desetljećima daleko. Potencijalna publika klasične glazbe u Hrvatskoj golema je. Ne samo zbog svih naših susjeda koji će ljubitelji klasične glazbe tek postati, nego i zbog onih dvadeset tisuća koji su spremni potrošiti brdo novca za bi gledali upitan crossover u Areni Zagreb.

Međutim, srce te publike izrazito je maleno, i još tužnije od toga – jako konzervativno. Gospodin Siriščević nam u Lisinski svake godine nekom samo njemu poznatom magijom uspije dovesti glavne svjetske zvijezde, pa opet uz mizerne cijene ulaznica ponekad na koncert ne dođe ni tisuću ljudi. Oni koji dođu znaju zašto su došli, ali su redovito uštogljeni. Prigušeni pljesak bez imalo opuštenosti nažalost je karakteristika naše publike. Promsi nisu takvi.

Ljeti se u Royal Albert Hallu stolci u parteru miču. Dio publike stoji na nogama, a dio opušteno leži na podu. Neki dođu u kratkim hlačama i sandalama, a neki s vrećicom s placa. I nikom ništa. Ljudi su tu da bi uživali u glazbi, a stotinu dvadeset i pet godina tradicije bilo je dovoljno da se pređe preko konzervativne formalnosti, uz istovremeno zadržavanje pravila ponašanja. Publika u Royal Albert Hallu biti će raznolika, opuštena, za hrvatske pojmove i drastično ležerna, ali nikad neće pljeskati između stavaka. Na sceni klasične glazbe u Hrvatskoj imamo neke fantastične ljude koji rade nevjerojatne i neprepoznate pothvate, ali veća i šira publika nam nedostaje, i to godinama ponavljamo.

Promse evo pratimo treću godinu zaredom, u međuvremenu smo izvještavali i s drugih svjetskih pozornica, od opere u Oslu do Metropolitana u New Yorku, i u budućnosti ćemo se potruditi to raditi još više. Nadamo se da ćemo barem dijelić svjetske atmosfere uspjeti prenijeti i u Zagreb. Ali ako mi nećemo, u Zagrebu se itekako uvijek zna tko hoće. BBC Proms završavaju u rujnu, a već u listopadu nam Filharmonija BBC-a dolazi u goste. Lisinski će ih ugostiti pod vodstvom njihovog gostujućeg šefa dirigenta Johna Storgårdsa, kao jedan od vrhunaca nove sezone.  Ako želite znati kako BBC Filharmonija zvuči, ne morate dakle do Royal Albert Halla. Tko može otići u London doživjet će nezaboravno iskustvo. Tko ne može, a svejedno želi doživjeti nešto gotovo jednako dobro – vidimo se 12. listopada u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Uz ljubitelje klasične glazbe, a i one koji će to tek postati.