Petrit Çeku i Kajana Pačko na sceni Amadeo

Petrit Çeku i Kajana Pačko na sceni Amadeo

Petrit Çeku i Kajana Pačko, u elegantnom i punom atriju muzeja Mimare pružili su klasični koncert zagrebačkoj publici. Populacija većinom srednje i starije životne dobi, psihički se pripremala provesti 2 sata u na momente zagušljivoj Mimari. Kako se vremenska prognoza poigrala s organizatorima, publika je ostala bez potpunijeg doživljaja koji pruža atrij Prirodoslovnog muzeja. Nedostatak bine bio je glavni i jedini problem ove noći, pa su tako privilegirani bili isključivo prisutni u prvih par redova. Oni su uz zvuke violončela pod prstima Kajane i virtuoznoj gitarskoj igri Petrita imali čast i vidjeti njihovu sveprisutnost, čistu emociju dok prenose zvuk s notnog zapisa do uma i srca pa u prste.

Iako nepotrebno, prije samog nastupa dali su se čuti potpuno neprimjereni komentari o prethodećem dvosatnom gotovo potpuno dosadnom koncertu. Nada u meni je rasla kako mi samo Petrit i Kajana isto mogu opovrgnuti. I jesu.

Od dolaska na pozornicu do kraja prvog dijela nizale su se izvedbe iz 17. i 18. stoljeća, s naglaskom na Schuberta. Kajana ponesena zvukom svog instrumenta oslanja se na Petrita koji na momente kao da svira klavir. Iznenađujuće zanimljivi, instrumenti nisu zračili samo klasične  izvedbe već i karakternu složenost ove dvije ličnosti. Osobno, najpoticajniji elementi u izvedbama bili su mi obrati koji unose nemir. Oni uzbuđuju i bude uspavanu masu, te neodoljivo podsjećaju na dramatične prizore povijesnih filmova.

Nakon kraće stanke, Petrit i Kajana proveli su nas kroz posljednja 3 stoljeća. Jota i Polo Manuela de Falle bili su od publike najviše nagrađeni pljeskom, dok je uravnoteženo najosjećajnija bila skladba Oblivion Astora Piazzolle. Među stranim skladbama, našla se i jedna iznimka, našeg kompozitora Srđana Dedića. Osebujna kompozicija navela me da pomislim kako uopće netko dobije ideju napisati tako složenu, gotovo triler emotivnu i zahtjevnu skladbu.

Po završetku, mladi umjetnici su nagrađeni višestrukim pljeskom, što je potaknulo njih same da uzvrate još jednom skladbom. Blaga subotnja noć ostavila je muzejski osjećaj, i iako žalila za atrijem u Demetrovoj 1, kao da je baš u Mimari mjesto klasičnim djelima, u svakom smislu riječi.