Započeo je 18. Špancirfest

Započeo je 18. Špancirfest

Zdravo. Nakon raznoraznih dotipkavanja s obale i priobalja, ovaj vam se put javljam iz Varaždina. Počeo je naime, za slučaj da ne znate, osamnaesti Špancirfest. Doduše, taj slučaj da ne znate je prilično rijedak slučaj. Svi znaju za Špancir. U prilog toj tezi ide činjenica da je jučer, prvog dana festivala, baroknim gradom prodefilirala zbilja ogromna količina ljudi. Deseci tisuća, bez sumnje. Još od popodneva za vrijeme raznih uličnih performansa je bilo jasno da je španciranje ponovno u modi, a i megalomanski večernji koncertni sadržaj je bogme (iako sam osobno bio blago sumnjičav prema toj priči) prošao vrlo vrlo uspješno. Barem što se tiče same posjećenosti. O onom važnijem dijelu, izvođačkim performansama, više u nastavku.

Led je probio TBF. Nekoliko je koncertnih pozornica diljem grada, oni su svirali na najfinijoj od svih. Preko puta divnog gradskog parka je ta neka Vila Bedeković, a ispred vile livada sa stolicama i pozornicom. Da, bio je to sjedeći koncert TBF-a, vjerovali ili ne. Bit će vam lakše za povjerovati kad čujete da nisu rokali sami, već su bili u društvu Varaždinskog komornog orkestra. Točno takva neka shema mi je osobno bila potrebna da me privuče na koncert The Beat Fleeta, jerbo sam se u proteklih par godina dovoljno puta razočarao očiglednim sunovratom kemije među tom gospodom da samo što si nisam obećao kako više ne idem. No, dosta ovog besramnog privatiziranja koje prosječnog štioca ni najmanje ne zanima, pređimo na sam gig. 

Prvih par stvari su svirali po principu TBF jednu, orkestar jednu. Izazvalo je to određenu količinu komešanja među pukom i šaputanja u stilu "Ali čekaj, pa ja sam mislio da će oni zajedno...". I, hvala bogu, Mladen je zbilja u trenutku kad je cijela stvar već poprimala lagano zbunjujuće konture konačno na opće oduševljenje u maniri onog glasića iz njihove legendarne skladbe "Psihijatrija" konstatirao kako je vrijeme da drugovi instrumenti sviraju svi zajedno. Nešto veselo. I svirali su. I bilo je dobro. Nisam neki znalac po pitanju komornih orkestara, ali i najvećem laiku je bilo savršeno jasno da su ti ljudi TBF-ovim stvarima usadili puno pozitivnih karakteristika. Da moram navesti glavnu, odlučio bih se za – Moć. Baš je zvučalo onako dostojanstveno, monumentalno. Setlista je bila posložena od pjesama iz svih faza karijere, i nije se moglo ne primijetiti kako npr. "Danas sutra" i "Električni pas" jednostavno nemaju tu razinu tekstualne dovitljivosti kao neke starije numere. Tematika je i dalje sasvim legitimna i zanimljiva, ali usfalilo je britkosti, duha. Ispraznije je to sve malo. Mora se dodati i kako je Saša u par navrata imao problema s pamćenjem, progutao je poneki vers. No, ukupno gledano (a i slušano) dojam o ovom eksperimentu je prilično pozitivan. Da sam ostao do kraja, može biti da bi mi se još više svidjelo. No, nisam mogao, žurio sam na Jinxe.

Da, istovremeno su svirali. U jednom se trenutku čak dogodilo to da su istovremeno svirali Jinx, Zabranjeno pušenje i TBF. I to svi na sporednim stejdževima. Tvrdim da je to prvi put u povijesti (ne samo Špancira) da se takvo što zbilo, stvarno neobjašnjivo bogatstvo ponude. Slatke muke za posjetitelje. Ja u 2016. od sva ta tri benda Jinxe smatram uvjerljivo najzanimljivijima, tako da sam vođen tom logikom njihov nastup ispratio u cijelosti. I nisam zažalio. Isprva je narod na velikom Kapucinskom trgu bio malo sramežljiv i držao se podalje od stejdža, ali već otkad su se pojavile Strijele na horizontu, ta je barijera nestala i zabava je mogla početi. Tajna dugogodišnje dominacije Jinxa hrvatskom pop scenom leži u tome što su uspjeli nekoć davno ("u pretprošlom životu", kako kaže Coco) pronaći onaj misteriozni ključ koji im omogućava da štancaju evergreene. Njihove pjesme ne zastarijevaju, pogledajte samo razgaljene face u publici dok po osamstoti put u životu čuju Tamo gdje je sve po mom i bit će vam jasno da se osjećaju kao da ju čuju prvi put. Što se tiče Yaye, ona je baš kao i te pjesme. Svaki put sve bolja. Glas joj je možda nešto tanji nego prije i animiranje publike joj nikad nije bila najjača strana, ali godine su je iz pokunjene plahe cure pretvorile u pravu divu, damu s takvim gardom da se ne treba uopće truditi da bi vas osvojila. Devedesetak minuta nastupa (uz dva bisa) nije bilo dovoljno da nam podare sve iz svog hitoidnog asortimana, pa sam tako ostao uskraćen za najdražu Klinci su u redu, ali 'ajde, oprostit ćemo. Minus ide novoj stvari (za koju kažu kako najavljuje novi album, za kojeg bi već stvarno bilo vrijeme) Jesmo li dobro, nedovoljno je catchy za najavni singl a usto je i prilično konfuznog teksta. Svemu ostalom idu pohvale, pa tako i publici koja je vrlo dobro odradila svoje pjevačke zadatke. A i toncima, i to na svim koncertima.

Nakon dobrih starih Jinxa sam bio naumio konačno malo baciti oko i na zbivanja na glavnom stejdžu. Ma kakvi, ništa od toga. Kako bih to točno trebao otići do Starog Grada kad mi u prolazu iz Kraljevske zone trešti "Bos il' hadžija" praćen žešćim singalongom? Teško. I tako, odem ja na Pušenje, a tamo još dvostruko više ljudi nego na TBF-u i Jinxima. I dvostruko veći kaos, naravno. Bend je to o kojem se u teoriji može svašta nešto pokudnoga ustvrditi (npr. da nisu izbacili pošten album već 15 godina), ali svaka od tih možebitnih teza pada u vodu istog trena čim čovjek biva suočen s takvom artiljerijom razgaljujućih hitčina. Zagrliš prvog čovjeka kraj sebe, urlaš na sav glas i uživaš, brate. Sejo nikad neće biti operni pjevač, ali je definitivno najveća baja od svih frontmena te večeri. Vlada ruljom kao od šale i pritom nas nemalo zabavlja. Neuništivo je Pušenje, s lakoćom odnose pobjedu što se tiče atmosfere tijekom prvog dana.

Dub FX je tako ispao zadnja rupa na svirali. Hladna, sintetička dubstep/drum'n'bass kombinacija i lik koji ostavlja dojam kao da pjeva na žešći playback, to bi vam ukratko bio moj dojam. Njegovi videi i pjesme na YouTubeu imaju nekog šarma i duše, koncert pak ostavlja dijametralno suprotan utisak. Prevelik naglasak je stavljen na "partijana" aspekt, a puno premalo pažnje je posvećeno porukama koje nam pjesme prenose. Narod je, dakako, plesao i uživao (i to ponovo u pozamašnom broju), a ja sam brže-bolje skočio nazad na Pušenje. Ne mogu si pomoći, preferiram da mi sviraju ljudi a ne računala.
Bit će zanimljivo vidjeti hoće li sljedeći dani moći nadmašiti atraktivnost ovog nezaboravnog petka. Što je najbolje, vjerujem da hoće, budući da je lineup festivala za svaki dan krcat i te kako zvučnim imenima. Tipkamo se još, idem sad špancirati dalje.

[TKO NIJE BIO...]

Posted by Špancirfest on Saturday, 20 August 2016