Subotnje varaždinsko španciranje

Subotnje varaždinsko španciranje

Špancirfest je u punom jeku. Drugi dan, također poznat i kao subota, je donio vrlo toplo vrijeme koje je za posljedicu imalo horde šetača u razgledavanju gradskih ulica i njihovog sadržaja. Sadržaja koji je toliko bogat i raznovrstan da bi ga, budući da se ovdje ipak radi o nekakvom glazbenom izvještaju, bilo neizvedivo pobrojati. Jer potrajalo bi. Sve što vam mogu reći je da, ako posjetite 18. Špancirfest, nema teoretske šanse da kući odete nezadovoljni. Dobre vibracije i nasmiješena lica na svakom koraku, a koraka bezbroj. Tako da se u tim shemama dan "ubije" neopisivo lako, i čovjek shvati da koncerti samo što nisu.

Vila Bedeković je opet poslužila (bit će tako tijekom cijelog festivala) za zagrijavanje. Baš kao i prvog dana, i jučer se tamo odvijao poprilično specifičan program, nešto na što nećete baš nabasati svaki dan. Naime, Matija Dedić, Tedi Spalato, Lea Dekleva i Zoran Predin su održali nastup pod imenom Hommage Arsenu. Tu je na svoje došla nešto starija generacija, namirisane i dotjerane dame i gospoda su gotovo pa popunili sjedeće kapacitete i pružili vrlo topao prijem Matiji kad je ovaj s petnaestak minuta kašnjenja zakoračio na stejdž. Prvo nas je solo počastio s nekoliko skladbi koje baš i nismo mogli prepoznati, ispostavilo se poslije kako se radilo o Arsenovoj filmskoj muzici. Predstavio je zatim prvog gosta, suradnika i obiteljskog prijatelja, Zorana Predina. On je pak, uz Matijinu pratnju na klaviru dakako, podigao atmosferu na višu razinu emotivnim izvedbama klasika "Tvoje nježne godine" i "Čekaj me". Nakon toga je otišao s pozornice, baš kao i ja s koncerta. Žao mi je što je tako moralo biti i ne sumnjam da je večer nastavila teći u vrlo lijepom tonu, ali ono što se u tim trenutcima odvijalo na Kapucinskom trgu se zaista nije smjelo propustiti.

Transe Express se zovu ljudi. Došli su s kranom. I prezentirali nam performans kakav je jako teško opisati riječima. Gigantsko, grandiozno, epski. Dizalica ih nosi iznad naših glava (kojih je bogme bilo nebrojeno puno) dok oni u cirkuskim odorama izvode razne čudnovate akrobacije na toj svojoj još čudnovatijoj strukturi koja visi na sajli. U pratnji benda koji isto svira s nekih 15 metara visine. Ako vam ništa nije jasno, ne brinite. Ni meni nije baš bilo. Ono što im se mora priznati, to je da su neizmjerno upečatljivi, vrše pravi udar na čula. Teško je tako neopisivo zahtjevan i velik performans izvesti na način da shvatimo što nam točno žele poručiti. Tako da je neka možebitna priča ostala u drugom planu, ali naglasak je ionako većinom na intenzitetu podražaja. Larpurlartizam svoje vrste, jedna od onih stvari koje se isplati vidjeti prije nego umrete.

Skočio sam nakon njih nakratko i do Korza. Tu je jedna neopisivo simpatična majušna cura iz Argentine s harmonikom zavodila okupljene vrlo nježnim world music/jazz/cabaret melodijama i anđeoskim glasićem. Guadalupe Mediavilla je njeno ime, a imala je i kvalitetan prateći bend sastavljen od saksofona, cajona i akustare. Koliko sam shvatio, ekipa je već neko vrijeme na turneji po Hrvatskoj, ali vjerujem da se nigdje nisu toliko usrećili kao ovdje u Varaždinu. Zato je Špancir zakon, tko god da jesi i performans kakvog god tipa da izvodiš, uvijek ćeš dobiti određeni feedback. Nikad nećeš proći nezapaženo. Guadalupe i momci sviraju glazbu iz svih krajeva svijeta, osim Južne Amerike se tu da osjetiti i Balkana i Francuske i još koječega. Bend kao stvoren za festival ovakvog tipa, njihov je nastup bio pun pogodak. Raduje me spoznaja da u svakom trenutku tu negdje u blizini postoji nekih novih par ljudi u kombiju koji putuju Europom i šire takvo zvukovlje. Jednom kad se počneš baviti takvim đirom muzike, nekako se podrazumijeva da ti je cesta prijatelj. Nadam se stoga da ovo nije posljednji put da imam priliku vidjeti tu našu malu Guadalupe. Tim više što sam i s njih otišao prije kraja. Jer neću valjda propustiti Ramba.

Ramba Amadeusa, hoću reći. Ono što je prvo upalo u uho što se tiče njegovog nastupa, to je da je opet oplemenio postavu saksofonom, od početna dva Winnetoua nakon raspuštanja Mutant Dance Sexteta, sad smo već došli na četiri. I neka smo. Rambo je, koliko god bio prilično samoživ, uvijek imao nos da se okruži najboljim mogućim sviračima. Isto vrijedi i za ovog gospodina na saksofonu, misim da se odaziva na "drug Crni". Naglasak je ovom prilikom bio stavljen na svirku bez puno laprdanja, tako da smo čuli vrlo velik broj pjesama i vrlo mali broj stand up dijelova. To i nije nužno najsretniji izbor po mom mišljenju, jer upravo su te Rambove karakteristične urnebesne opaske ono što koncerte zna dovesti do onog ekstatičnog stadija. Ovaj se put to nije dogodilo, da se ne lažemo. Čuli smo samo onu već poznatu priču o spermiju što je oplodio jajnu stanicu jer je ista bila impresionirana njegovim leđnim stilom plivanja. Slobodno nek ponavlja tu priču još sto puta, stvarno je genijalna. Vrhuncem giga smatram trenutak kad su izveli "Muziku", nešto rjeđe izvođenu pjesmu koja me svaki put uspije naježiti svojim iskrenim ljubavnim stihovima posvećenim Njoj – miljenici svih muza, harmoniji svih umjetnosti. Dugo je Rambo svirao, oko dva sata. Tako da mu se na bis nije dalo vraćati, bio je prezauzet fotografiranjem i ćaskanjem s fanovima koji su se odmah po njegovom silasku sa stejdža sjatili kao muhe. I ja sam se tu našao i mogu vam reći da skoro da bih radije da nisam. Budući da sam saznao jednu ekskluzivnu informaciju, za koju se iskreno nadam da nije istinita. Naime, kaže mi Antonije da neće biti više tradicionalnih koncerata u Saxu. Dobio je loše kritike za zadnji, a on si to ne može dopustiti jer je ozbiljan čovjek. Velim, želim vjerovati da se to samo sprda.

Dalo se nakon Ramba uhvatiti i nešto Laibacha na pozornici koja je, iako nominalno glavna, vašem reporteru nekako najsporednija. Danas će se to doduše u potpunosti promijeniti, budući da će na nju zakoračiti Pipsi i Repetitor. A što se tiče Laibacha... Ne pada mi na pamet umanjivati njihov značaj i veličinu, ali jučer nisu impresionirali. Nastupili su pred stvarno iznenađujuće malom količinom ljudi (po Špancirovim mjerilima, ne po uobičajenim) i dojam je da im nije pošlo za rukom uvući nas u taj svoj avangardni svijet. Na Laibach čovjek ne ide da bi se ludo zabavio s frendovima, to je svima jasno. Nego prije da bi doživio neko intenzivno iskustvo na sasvim osobnoj razini. Jednom kad se to, iz raznoraznih razloga, ispostavi neizvedivim, ono što ostaje je, božemiprosti, blago dosadnjikavo.

Varaždinske ulice pucaju po šavovima od ljudstva. "Sviii suu gooore!", reče jednom netko mudar. Kad kažem "svi", u to uključujem i predsjednika HDZ-a, čijoj sam vrlo nadahnutoj predizbornoj uličnoj pressici prisustvovao iz neposredne blizine okružen galerijom dozlaboga intrigantnih ljudi. To je valjda taj novinarski život. Špancir must go on, slijedi još jedan dan toliko prekrcan bendovima da svira čak i Leteći odred.