Niti kiša ne može spriječiti zabavu na Špancirfestu

Niti kiša ne može spriječiti zabavu na Špancirfestu

Najuporniji Španciraši, oni koji su nedjeljno jutro dočekali cirkajući posljednje pivice i peline u gradskom parku, mogli su iz prve ruke svjedočiti svitanju jedne klasične, prokleto nedjeljne, zore. Tmurna, siva i vlažna. I cijeli ostatak dana je u Varaždinu protekao u tom nekom lijenom, pospanom štimungu. Čak je i kiša bila toliko lijena da bi svakih sat vremena odlučila prestati padati na deset minuta, čisto da malo isprovocira. Naravno da su stoga i gradske ulice bile osjetno praznije, tako da je nažalost dnevni dio programa dosta patio. No, ništa nije moglo suzbiti uzbuđenje oko još jednog večernjeg koncertnog maratona, ponovno sastavljenog od same creme de la creme.

Zadatak da budu fancy ispred vile Bedeković na sebe su za tu večer preuzeli Urban & 4. Koncert su otvorili za moj ukus predugim (valjda desetominutnim) puštanjem nekog nerazumljivog, ali krajnje dramatičnog recitala dok su oni sjedili na stejdžu i pušili. Jednom kad se to zgotovilo a svjetla se upalila, postalo je jasno da momci planiraju svirati akustično. I milozvučno je to zazvučalo, moram priznati. Urbanove interpretatorske sposobnosti nikad nisu ni dolazile u pitanje, ozvučenje je bilo iznimno, a izbor pjesama (većinom balade, ako se to može tako nazvati) je pristajao gore opisanoj nedjelji kao saliven. Ugoda se osjećala u zraku, a atmosfera proporcionalno rasla. Jasno da je jadnica kiša baš u tom trenutku morala početi. Urban je na to regirao tako da je nakratko zaustavio koncert i otrčao (što nije lako kad je čovjek u haljini do poda) do backstagea po kabanicu kako bi njome ogrnuo neku mladu damu, što je u mojim očima bio sasvim kul potez. I tako, taman kad mi se počelo činiti da konačno prisustvujem Urbanovom koncertu koji će proći kao po loju, stvari su se počele raspadati. Prvo su probali odsvirati stvar. Pa nisu uspjeli. Pa je gazda zaustavio proces i naredio da se krene iz početka. Pa su probali opet. Pa opet nisu uspjeli. Pa je gazda opet zaustavio proces i naredio da se opet krene iz početka. I to sve onako ležerno, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. No dobro, prešlo bi se preko toga već nekako, samo da je Urban bio u stanju pokazati određenu dozu „poniznosti“. Ništa od toga, opće je poznato da to nije njegov stil. Umjesto toga je jednostavno zaključio kako baš i nisu stigli uvježbati to sve i kako je bolje da to onda rade sad na licu mjesta nego na nekom drugom koncertu na kojem bi ih publika mogla „gledati više kritički“. Nisam ništa izvadio iz konteksta, ovako je to od riječi do riječi bilo izrečeno. Već sam u tim trenutcima osjetio jak poriv da izvođača s takvim kardinalnim manjkom poštovanja prema ljudima koji su odvojili nemalu svotu za ulaznicu počastim odlaskom s nastupa. A onda je još kao točka na „i“ došla odmah sljedeća pjesma koja je, gle čuda, također bila prekinuta u pola i iznova započeta. Blamaža bi, vjerujem, bio točan opis. Hvala, doviđenja.

Electric Swing Circus na Kapucinskom trgu je bio sljedeće odredište. Ti su dobri ljudi nekako izvukli najtanji kraj što se tiče raspodjele publike te večeri. Znate onu turobnu scenu kad je prvi red deset metara od pozornice? E, tako nekako, da. Da su igrom slučaja svirali samo dan prije, jamačno bi totalno rasplesali stotine, možda i tisuće ljudi. Jer imaju to u sebi, i stil muzike (moderni, umjereno elektronski swing) i energija koju ispoljavaju daju do znanja da su u stanju zaposjesti ogromne festivalske pozornice diljem svijeta. Ono što im se može zamjeriti, to je da su si malo prevarantski stavili riječ „Circus“ u ime, iako od cirkuskog asortimana nude jedino nepotrebno iskarikiran način govora među pjesmama. Obraz publike je izvuklo nekoliko starih lokalnih kronera (takvi su uvijek nedjeljom najotkačeniji, ako se ne varam) koji su svojim naizmjeničnim plesnim točkama izazvali podosta osmijeha. No, ostaje dojam da je Electric Swing Circus ipak zaslužio više nego što smo im pružili. Nadam se da nam ovo nije bila jedina prilika.

Na glavni je festivalski stejdž tamo negdje oko desete ure zakoračio Repetitor iz Beograda. Prvi put u Varaždinu. Poznajući njihov koncertni tempo, nikako i zadnji. Bila je ovo jedinstvena (najvjerojatnije i posljednja) prilika da se doživi Repetitor kao četveročlani bend. Ne brinite, nitko od stalnih članova ne napušta stroj, samo je došlo vrijeme da se zahvale Urošu Milkiću, zamjenskom gitaristu koji je uskočio dok se Borisu oporavlja ruka slomljena na košarci. I bogme je propisno uskočio, nema teoretske šanse da je neki namjernik išta posumnjao. Ubio čovjek, baš kao što to redovno radi i u svom matičnom Threesomeu. Vlastelica je pak, lišen „tereta“ gitare oko vrata, očito zaključio kako sad može još malo više divljati. Puna ga je bila pozornica, lamatao je na sve strane kao nenormalan, a i spuštao se dolje do nas valjda pet puta. O Repetitoru sam već do sad u životu bezbroj puta pisao i svaki put ih nahvalio najviše što sam umio. Ništa manje impresivni nisu bili ni sad, ali moj vokabular ipak nije dovoljno širok da bih uvijek mogao izmišljati neke originalne pohvale. Tako da će se za ovu priliku morati zadovoljiti s tim da ću ih zvati da mi sviraju na vjenčanju, bolesničkom pomazanju, sprovodu i ponovnom rođenju. Jedini dio koji mi nikako nije išao u glavu, to je zašto su svirali samo 45 minuta. Sad kad razmislim, ima biti da je to stoga što Milkić ipak nije imao vremena za naučiti više stvari. Ništa zato, oni ionako u tih 45 minuta daju više od sebe nego neki u 45 godina.

Večer su kraju priveli Pips, Chips & Videoclips. Odmah u glavu, s „Malenom“ i „Plači“, pobojao sam se da neće možda i oni 45 minuta... A onda sam pak nakon 45 minuta skoro htio da prestanu. Ne zato što nisu valjali, upravo suprotno. Zato što je emocionalna potrošnja na njima tolika da ponekad to bude teško podnijeti. Nisam jedini koji je tog dojma i osjećaja, dovoljno je samo pogledati lica ljudi u prvim redovima. Svatko ima bezbroj malih intimnih priča koje su toliko čvrsto satkane u čvorove sa stihovima njihovih pjesama da se tu stvori jedno klupko otprilike veličine srca. I iako atmosfera nije bila bogznakako nabrijana, i iako baš i nismo bili nešto od volje za singalong, i iako nas je bilo tek nekoliko stotina, i dalje je bilo nemoguće ne osjetiti ljubav. Onaj tko dopusti Pipsima da mu budu soundtrack za život (sorry Mile), taj se odmah pokrio za sve moguće scenarije, sve od dana pa do mraka. Bend je bio dosta dobro raspoložen, Ripper je čak u par navrata imao neke šaljive opaske, a čuli smo i tu jednu novu stvar (za koju je kolegica Kovač nedavno sasvim točno ustvrdila da baca na Daleku obalu) koja je pokupila osrednji feedback. Osvirali su sve hitove osim Boga. Od onih pak numera koje nisu uvijek na set listi, raduje me vidjeti povratke Trenera morskih pasa, a naročito genijalne Bolje. Trajalo je sat i po, imalo bis i bilo prelijepo.

Večeras na Španciru Krankšvester, Kiša Metaka, Brkovi i Orthodox Celts, a sutra vrhunac festivala uz Manu Chaoa. Stay tuned.