Hvala ti, živote, na Baretovom bluesu na Šalati!
foto: Goran Bare, credit: Ivica Drusany/music-box.hr

Hvala ti, živote, na Baretovom bluesu na Šalati!

Gorane, ljudino, što drugo da ti kažem osim: “Hvala ti, legendo najveća!”?! Ti znaš SVE (tako bar govore). Ti ne svijetliš, ti sijevaš. U prijevodu, Goran Bare & Majke u subotu su uz društvo orkestra zapalili Šalatu i podsjetili nas definiciji rock’n’rolla. Jer, ako neće oni, uistinu ne znam tko će.

Koncert je počeo otprilike oko 21.30h, a na stageu je najprije osvanuo orkestar i postrojili su se u svoju formaciju te su nakon toga doletjeli i Bare & Majke. Otvorili su večer s Ljubav krvari, zahvaljujući kojoj smo bili nazočni pravom spektaklu već u samom startu. Osobno mi je ta stvar fenomenalna upravo zato što je posebna i drugačija, a izvedena ovako s orkestrom, zvučala je duplo moćnije. Bare je odmah pri dolasku na stage produljio na sam rub ogromnog isturenog stagea i većinu večer proveo ondje u kombinaciji s barskom stolicom. Znam da smo već od samog početka umirali od smijeha na Baretove izjave, komentare i šale u svakom pozitivnom smislu.

Nakon podužeg uvoda, publika koja je preplavila kompletno cijeli parter i tribine zaorila je i pozdravila bend, a uslijedila je Krvarim od dosade. A mi smo proživljavali sve, jedino nismo krvarili od dosade. Prema mojoj procjeni, rekla bih da se na Šalati skupilo između 3500 i 4000 ljudi, ne mogu skroz precizno procijeniti. Nanizalo se nekoliko novih stvari, Skarabej go-go i Zašto, pa se atmosfera podigla s Put ka sreći koju su završili u punk stilu i Baretovim bluesom koji je otpjevan s kompletno promijenjenim tekstom.

foto: Goran Bare, credit: Ivica Drusany/music-box.hr

Zagrijali smo se i zaredalo se još nekoliko novijih i starijih hitova, ali nekako mi je publika cijelo vrijeme bila previše statična s obzirom na događaj kojem smo bili nazočni. Razbacali su se više u drugom dijelu koncerta, ali po meni nedovoljno. Majke su rock'n'roll u pravom smislu te riječi i od njih treba učiti. Nije mi logično da na koncertu Majki statično stojiš ili se lagano njišeš, treba biti akcije.

Mi smo sjedili na tribini skroz naprijed lijevo i zvuk je bio dobar, ali nažalost nismo dovoljno razgovijetno razumjeli Bareta koji je non-stop pričao i bacao fore. Sad, je li to do mikrofona ili je generalan razlog klasično Baretovo lagano mumljanje, tko bi znao, vjerojatno kombinacija. Znam jedino da nismo mogli ostati mirni ni u kojem trenutku i, bez obzira na to što smo sjedili, bacali smo se, guštali i pjevali zajedno s Baretom čitavo vrijeme.

Dok je Bare zajedno s bendom zvučao standardno “baretovski” originalno, solaže na gitarama i pratnja orkestra na otprilike pet-šest pjesama lijepo su doprinijele kompletnom osjećaju. Ovo čemu smo svjedočili bio je spektakl za pamćenje. Odsvirali su nekoliko starih stvari poput A ti još plačeš, a Teške boje su podigle atmosferu na višu razinu jer stvar je jednostavno istovremeno teška i beskompromisno poučna. Mršavog psa odsvirali su uz dionice klavira i najavili kraj koncerta.

foto: Goran Bare, credit: Ivica Drusany/music-box.hr

Naravno, uz skandiranje publike, ubrzo su se vratili na tu golemu pozornicu i tada se zbio meni najdraži trenutak večeri: uz pratnju orkestra, odsvirali su pjesmu Depresija za vrijeme koje je počelo kišiti što je dalo odgovarajuću simboliku trenutku i situaciji. Nevjerojatno, dok je Bare iz sveg glasa i duše pjevao teške riječi Depresije, kišica je sipila i moment se činio pomalo nadrealnim. Na projekcijskom platnu izmjenjivali su se motivi leptira koji su letjeli iza benda i davali dodatnu jačinu simbolici. Ovih par minuta činilo mi se kao cijela vječnost i stvarno je to bila scena za pamćenje za koju sam željela da potraje još. Uistinu, kiša je padala jedino za vrijeme izvedbe ove pjesme.

Nakon Depresije, izveli su još tri stvari od kojih je jedna ponovno bila Baretov blues, ovaj put otpjevana s izvornim tekstom, a završili su s Vrijeme je da se krene, također izvedenom drugi put te večeri. Publika je dozivala bend još dugo nakon završetka posljednje stvari, ali nisu se više vratili. Otprilike dva sata koncerta zaokruženo je sa stilom i, prepuni dojmova, lagano smo krenuli prema izlazu. To je bila prava mala misija - kako izaći iz prepune Šalate što brže i bezbolnije. Lica izlazećih fanova izgledala su zadovoljno, a mi smo se, opijeni dozom “Baretovog bluesa”, uputili na još jedno pivo kako bismo međusobno razmijenili euforiju i podijelili sreću.

Summa summarum, ovo je bio još jedan odličan koncert Gorana & Majki koji je orkestar dodatno uveličao. Priželjkujem da ga konačno i mlađe generacije otkriju jer, sudeći po publici, Bare okuplja uglavnom generaciju srednjih godina. To mi je bilo baš lijepo vidjeti, iako, istovremeno se bojim za ukus i smjer mlađih. No, ne treba se bojati. Tko treba doznati za Bareta, doznat će kad tad, tako da je, kako god okrenemo, sve u redu.