Svemir u Klubu - promocija albuma Tako jako

Prošlo je četiri mjeseca otkako je Svemir izdao svoj drugi album po redu – Tako jako. Sljedeći glazbeni korak je bila promocija albuma koja se i održala 30.1. u Klubu ispred publike koja nije bila najbrojnija, ali je njezin broj bio dovoljan da se osjećaj praznine stavi u drugi plan.


[caption id="attachment_6204" align="aligncenter" width="547"]Photo by MMM photography (Matej Čelar) Photo by MMM photography (Matej Čelar)[/caption]

Čast glazbene uvertire pripala je jastrebarskom kantautoru Ivanu Škrabi. Nakon odsustva koje je potrajalo neko vrijeme, Ivan se polagano vraća na kantautorsku scenu koja se u tom periodu Ivanovog „hiatusa“ i više nego promijenila. Vjerovatno najbolji opis trenutnog stanja bi bio da je veća i raznovrsnija. Zanimljivo je kako određene akcije više odgovaraju glazbenicima s određenim osobnostima. Samozatajnost koju Ivan njeguje, kako u svom glazbenom, tako i u svom osobnom izričaju, lijepo se poklapa s napomenutom pauzom koju je uzeo. Ovo mislim u posve pozitivnom kontekstu, tj. kod nekih glazbenika pauza ima puno više smisla nego kod drugih, Ivan je među ovim prvima.

Ivanov dio koncerta nije bio predug, kako to inače i biva s predizvođačima, ali je u njemu dao do znanja publici što se može očekivati od njegovog budućeg rada. Nastup koji je imao dinamičniju notu u odnosu na njegov zadnji snimljeni uradak, Plavo ljeto, ponajprije zahvaljujući perkusijama, ostavio je pozitivan iako i ne baš prevelik dojam na poluzainteresiranu publiku. Ivanova glazba nikako nije za svakoga i eksperimentalnost koju Ivan iznova testira zahtjeva put do pomno odabranih ušiju, čijih parova nažalost nisam siguran da trenutno ima dovoljno.

Nakon kratke pauze uslijedio je nastup benda Svemir koji je bio predvođen Zvonkom Obajdin. Koncert su započeli pjesmom koja je također i uvod u sam album, pjesma „Mont Blanc“. Ovaj lijepi instrumentalni komad ostavio je dojam da je bend dobro uvježban i publika koja je u tom trenutku postala brojnija, polagano je počela s upijanjem zvukova. Kao promocijski koncert, bile su odsvirane sve pjesme s novog albuma plus nekoliko s prijašnjeg. Prvo što je natjeralo publiku (tj. one koji su poslušali album) da fokusiraju svoja osjetila, je bila promjena zvuka (općenito atmosfere) pjesama koju nije bilo najlakše specifirati odmah u tom danom trenutku. Za razliku od laganog elektro-akustičnog zvuka koji se može naći na albumu, koncertne verzije pjesama imale su puno življi i brži prizvuk. Dobar bend će imati dobre pjesme, ali odličan bend će znati te iste pjesme prilagoditi situaciji, što izgleda da je Svemiru bila i namjera. Unatoč tome, uspjeh je bio polovan. Ako gledamo iz perspektive glazbenika, odnos s publikom bi uvijek trebao biti jednosmjeran, tj. od izvođača ka slušatelju, da izvođač svojom glazbom utječe na publiku (nevažno da li je krajnji rezultat pozitivan ili negativan, iako zna se koji je poželjan). Obrnuti tijek utjecaja, od publike ka izvođaču bi sam glazbenik trebao prihvaćati samo u slučaju ako je utjecaj pozitivan. Razlog za ovo objašnjavanje je taj što je znano da nikada ne može zadovoljiti sve ljude svojim odlukama i akcijama, pogotovo kada je u pitanju glazba. Prethodno spomenuta odluka sviranja s drugačijim aranžmanima pjesama je sama po sebi dobra, ali reakcije publike su bile mješovite. Nekima se to svidjelo, nekima nije, što se vrlo lagano moglo vidjeti na licima.

Same se pjesme konstantno vrte u granicama prosjeka s par izuzetaka. Pjesme poput „Ne sjećam se kiše“, „Jedro“ i „Ljubit se na kiši“ bile su vrhunac koncerta. Kada smo već kod „Jedra“, ova pjesma je savršen primjer ideje da nije toliko važan onaj upečatljiv dio pjesme, koliko onih ostalih 90% koji okružuje taj upečatljivi moment. Taj glavni trenutak je čisto krajnji rezultat. Dio pjesme na koji se ovo odnosi je odlična usna harmonika koja prevladava u samoj pjesmi. Trenutak kada se ona pojavi cijela se pjesma podiže za stepenicu više, ali da ne postoji ona uvodna „priprema terena“ za taj trenutak, ta ista harmonika bi bila samo još jedna melodija u zraku. Ovako, s podrškom ostatka pjesme ona zauzima dominantan položaj u pjesmi, i u kompletnom nastupu.

Svemir je ona vrsta benda kojemu jednostavno nešto nedostaje, ali nitko ne zna točno što. Tehnički aspekt, tj. glazbena uvježbanost je ovdje, ali onog rijetkog začina (kako bi rekao jedan pjesnik) jednostavno nema. Sve u svemu, dobar koncert koji treba uzeti kao minimalnu granicu kvalitete Svemirovog nastupa, sve što slijedi mora i može biti iznad toga.

Tekst: Antonio Rozić Recenzija albuma Tako jako