All Your Sisters i Cellar Doors - Najopskurniji koncert u novijoj povijesti Tvornice

All Your Sisters i Cellar Doors - Najopskurniji koncert u novijoj povijesti Tvornice

Tvornica Kulture je u nekom trenutku, na samom početku jesenje koncertne sezone, objavila listu od čak četrdeset koncerata koje ćemo do kraja godine tamo moći poslušati i pogledati. Našlo se na tom popisu podosta eminentnih imena, za svakoga ponešto. I tako, među tom šumom datuma, šćućurio se i jedan sasvim neprimjetan. Jedan za koji se sve do prije desetak dana nije moglo sa sigurnošću reći hoće li se održati ili ne, budući da nigdje nije bilo nikakvog eventa niti najave. Jedan za koji je na stranici kluba pisalo da je karta u pretprodaji 25 kuna, a na Facebooku 30. Jedan do kojeg očito nikome nije bilo naročito stalo. Ja sam eto, igrom slučaja, pak bio jedan od onih odabranih koji su pohodili ovaj najopskurniji koncert u Tvorničinoj novijoj povijesti, tako da ću vam sad pokušati opisati u kakvom legendarnom smjeru se cijela priča razvila.

Prvo je svirao bend Cellar Doors. Oni se neko duže vrijeme smucaju tu po okolici, svirali su već Makarsku, Split, Sinj, Šibenik, Čitluk i još ponešto. Veli mi nakon koncerta bubnjar (inače stopostotni Hrvat koji, koliko sam shvatio, cijeli život živi u San Franciscu pa onda na vrlo simpatičan način miksa hrvatski i engleski) da im je u četvrtak u Kocki bilo 300 ljudi. Izjavi je kredibilitet dala njegova rođena majka, kimajući glavom. Kad sam to čuo, došlo mi je da se pokrijem po glavi nekom najdužom i najdebljom dekom. Jer ovdje nas je bilo trideset. Od toga su solidan postotak činili bubnjareva rodbina i kolege glazbenici – primijetio sam članove Pridjeva, Pipsa a i Saru Renar koja je s njima odradila dio spomenute turneje. Cellar Doors nastavljaju, nakon Cool Ghouls i Levitation Room u Močvari, poplavu kalifornijskih psihodeličnih bendova u Zagrebu ove jeseni. I svi nabrojani su mladi i u naponu snage, izgleda da tamo trenutno stvarno buja neka nova hipi revolucija. No, ovaj se bend ne zadržava samo na vjernoj replici muzike šezdesetih, već ju sasvim uspješno i zgodno kombinira s post punk đirom, stvarajući uhu ugodnu, podjednako mračnu koliko i zabavnu i plesnu muziku. Bili su jako pažljivo „zbigecani“, tako da mi je baš bilo žao što nema niti jednog fotografa u prvim redovima koji bi zabilježio te njihove pomno pripremljene stajlinge. Ne samo fotografa, u prvim redovima nije bilo nikoga. Sve dok pjevač nije, na intervenciju jed(i)nog živahnog momka iz publike, malo pozvao ljude naprijed. Tu se već lagano stvorila neka vibrica, moglo se osjetiti da se ljudima sviđa muzika. Iako postoje već dosta vremena, ovi momci još uvijek nisu izdali svoj album prvijenac, tako da setlistu popunjavaju pokojom obradom. Svaka im je nova stvar bila sve bolje i bolje prihvaćena, na kraju su pobrali jedan iznenađujuće glasan aplauz za jednu tako mizernu količinu ljudi. U nekim drukčijim uvjetima, vjerujem da su u stanju prirediti možda čak i izvrsno iskustvo. Imaju šarma, i iako se ne ističu nekom osobitom sviračkom prezentacijom, i dalje ukupno gledano uspijevaju biti dovoljno specifični u svom izričaju da zaslužuju pohvale. No, na svima prisutnima (uključujući i bend) se ocrtavalo razočaranje zbog opisanih okolnosti, tako da bi sve skupa ipak valjalo okarakterizirati epitetima negdje u rasponu od „korektno“ do „ugodno“, prije nego bogznakakvim superlativima.

Pauza između dva benda se činila nešto dužom nego što je uobičajeno. Bila je kraćena razgovorima o duhanu, Vikinzima i mačjem zijevanju. U međuvremenu se dogodilo to da se većina ionako malobrojne škvadre laganini pokupila nekamo. Pametno su uradili, mora se reći. Naime, o nastupu benda All Your Sisters, osim činjenice da sam bio iznimno zaintrigiran time što svjedočim brojci od osam (8!!!) ljudi u na koncertu u Tvornici, stvarno nemam puno dobroga za napisati. Pretvorilo se to u parodiju, vrlo brzo postalo potpuno besmisleno i istovremeno urnebesno smiješno, koliko i tužno i neugodno do bola. Radi se o dvojici mladića u crnom, također su došli iz San Francisca. Jedan svira gitaru i pjeva, drugi svira bas. Uz to, njihovih zvukom dominiraju monotoni ritmovi ritam mašine obogaćeni onim poznatim raznim gotičarsko-elektronskim efektima s brojnih pedala i tipkica. Stvarno ne znam kako da vam opišem to što su nam pružili, osim da je bilo vrlo loše. Nekako potpuno suvišno, kao da su u najgore vrijeme na najgorem mjestu. Kao da su jednostavno trebali ostati doma taj dan. Pjesme su im mahom vrlo slične jedna drugoj, sve prizivaju novovalno mračnjaštvo blago iritatnim melodijama i vokalom koji kao da je netom otkrio najdublji smisao svega. U nekom trenutku mi je sinulo da bi ovakve bendove definitivno trebalo slati u Jabuku, jedino tamo bi jamačno naišli na koliko-toliko odobravanje. Uvjerljivo najsmješnija stvar u cijeloj priči je basist – čovjek se cijelo vrijeme ponašao kao da svira za prepuni Madison Square Garden. Klečao je i izvijao se do jedne stvarno nepotrebne mjere, tim više što se cijeli taj performans činio iznimno lažnim. Da stvar bude gora, pjesme su im u više navrata bile prekidane raznim problemima s pedalama, tako da bi, taman kad se činilo da će se možda malo razmahati i uvući nas u priču (lažem, nikad nije postojalo ni zrno šanse za to), sve bilo unakaženo dvominutnim nedefiniranim tuljenjem. Samo su najhrabriji i najizdržljiviji ostali do kraja, a čak i ljudi koji su prije koncerta ustvrdili kako od njih puno očekuju su se radije odlučili potražiti spas u rakiji ispred kluba nego se dalje unutra mučiti. Jedini način da se čovjek dobro provede i zabavi na njima je bio da sagleda malo širu sliku i pokuša shvatiti u kakvoj bizarnoj situaciji se nalazi. To mi je u nekoliko trenutaka uspjelo, tako da se ovim putem ispričavam ako sam ometao bend svojim napadajima histeričnog smijeha.

Utješan dio je taj da su i sami ubrzo shvatili kako ovako dalje nema smisla, pa su se pokupili s pozornice nakon svega pola sata (od čega efektivno možda dvadeset minuta). Koliko god to s jedne strane smatrao pametnim i jedinim logičnim izborom, toliko mi je i malo žao, jer se činilo sve izvjesnijim da bi u roku od još desetak minuta jedini preostali ljudi u parteru bili tonac i konobarica. A to bi stvarno bilo dostojno ulaska u legendu svjetske koncertne scene. No, čak i ovako postoje šanse da u roku sljedećih par godina upoznate 50-60 različitih ljudi koji će vam tvrditi da su baš oni bili među tih osam veličanstvenih na kultnom anti-gigu benda All Your Sisters u Tvornici tog jesenjeg utorka. Ne vjerujte im. Oni koji su zaista bili neće o tome pričati.