Bitipatibi u Tvornici očarao novim, muškim vokalom!
foto: Bitipatibi, credit: Zvonimir Bregeš

Bitipatibi u Tvornici očarao novim, muškim vokalom!

Prošle subote, nakon dvije godine, Mali pogon Tvornice kulture je ponovno okupirala Una Gašić sa svojim beogradskim bendom Bitipatibi. Ovog puta koncert nije pao na Valentinovo, ali ljubav prema bendu se osjećala u zraku.

No Mozzartfoto: No!Mozzart, credit: Zvonimir Bregeš

Nakon promocije drugog albuma u Močvari, moglo bi se reći da su došli predstaviti nadolazeći album, ali i odati počast cijeloj diskografiji kroz gotovo dva sata svirke. Po prvi put Bitipatibi je aktivirao i muški vokal, a o čemu se točno radi pročitajte u nastavku teksta. Last minute predgrupa NO!Mozzart nije pala u drugi plan, već su svojim stilom zainteresirali sveprisutne, porušili žanrovske granice i napravili idealnu uvertiru u večer. 

Bitipatibifoto: Bitipatibi, credit: Zvonimir Bregeš

U subotu se dobar dio posjetitelja ugodno iznenadio nastupom ambijentalnog art benda NO!Mozzart, predgrupom koja se u pola sata predstavila sa šest pjesama. S njima sam se susrela nedavno u Medici na dobrotvornom festivalu i ostavili su dojam benda koji voli improvizirati. Sada bih rekla da zvuče kao da vole eksperimentirati, a zapravo su poprilično uvježbani. Ono što vam prvo zapne za oko je nestereotipna postava, s bubnjarem u centru benda, koji koristi dlanove umjesto palica za sviranje po kahonu, činelama i tom tomu, što stvara ugođaj intimnog sessiona. S lakoćom su nas uvukli u svoj „jam“, a zadržali specifičnim vokalom. „Make Me Wanna Love“ i „Hippie“ su mi se urezale u sjećanje upravo zbog ekscentričnog vokala koji me na trenutke asocirao na vokal Black Francisa u „Cactus“ pjesmi Pixiesa ili pak na Jacka Whitea, no njihove pjesme ne bi ostavile tako dobar dojam da nema klavijaturiste za setom pedala zbog kojeg sve zvuči još više atipično, interesantno i avantgardno. Ovaj bend nemojte suditi po snimkama s YouTubea, tek u nastupu uživo ih možete doživjeti kako spada. Bitipatibi privlači publiku kojoj godi malo psihodelije, tako da im je psihodelična dub blues predgrupa poslužila kao dobro zagrijavanje.

Bitipatibifoto: Bitipatibi, credit: Zvonimir Bregeš

Bend večeri se popeo na binu oko 22:30, pola sata nakon planiranog početka koncerta. Za njih nikad nisam sigurna u kojoj formaciji ću ih slušati, jedino u što jesam sigurna je da će Bitipatibija biti sve dokle ima i Une. Ne bi me iznenadilo da ih jednog dana slušam kao solo projekt ili „all girl“ bend. Drago mi je što su uspjeli zadržati autentični zvuk starih pjesama, dok istovremeno intenzivno rade na novom materijalu. Saksofonist Dušan u bendu već neko vrijeme dodatno naglašava mističnost benda, istovremeno ostavljajući dojam kao da je u njihovim pjesmama oduvijek. Todor Živković se udomaćio za gitarom već neko vrijeme, kao i Ernest za bubnjevima, a karika koja se u zadnje vrijeme često mijenja je bas. Pozvali su, na moje opće oduševljenje, kreativnog italo-disco tastaturistu Srđana Popova, poznatijeg kao Sergio Loungea, da popuni mjesto. Zajednička karakteristika gotovo svih basista koji su prošli kroz ovaj bend je njihova introvertiranost, zbog čega su nam jako dragi. Sergio, u ovom slučaju, ne odstupa od ovog pravila. 
Koncert je otvoren u dream pop tonu, pjesmom „Dušo“. Izgleda da je Bitipatibiju pošlo za rukom da pjesme posljednjeg albuma, vrijeme učini takvima da možeš reći „Joj da, ovo je ona divna, stara.“, a da im istovremeno najnovije pjesme već pri prvoj izvedbi odišu štihom novog hita. 

Bitipatibifoto: Bitipatibi, credit: Zvonimir Bregeš

Zaredali su par starih, meni jako dragih, „Žurku“ i „Letnju pesmu“ na koje smo s užitkom zaplesali u crvenom dimu. Oni koji dulje prate ovaj bend vjerojatno su primijetili da je „Letnja pesma“ isparila s Bandcamp verzije prvog albuma. Srećom, ostat će zauvijek na fizičkom formatu u mojoj maloj privatnoj kolekciji. Drago mi je da je pronašla svoje mjesto na setlisti. Svaka njihova pjesma zauzima posebno mjesto u našim srcima, Galaksija“, „Pesma Beogradu“, „Okean“, „Zgrade“, „Teget“ su redom nailazile na odobravanje. O tome koliko je uzavrela atmosfera u prilog govori strastveni poljubac u prvim redovima tijekom pjesme „Milutine“.

Bitipatibifoto: Bitipatibi, credit: Zvonimir Bregeš

Teško je procijeniti kada je uslijedio vrhunac koncerta, nastup je konstantno tekao uzlaznom putanjom, a zamor se nije osjetio unatoč tome što je svirka trajala gotovo dva sata. No žamora je bilo na početku dok se razglas nije naštimao, a Unin vokal došao do izražaja. Vrckava i lepršava „Pola 10“ je prva pjesma s nadolazećeg albuma s kojom su probili led, no publika je s još većim oduševljenjem prihvatila premijernu izvedbu pjesme „Dođi mi u snove“. Mali pogon se rasplesao u funki ritmu gitare, saksofonist je unio romantiku, koja je postala naglašenija u muško/ženskim vokalnim dionicama. A kad se bassist Sergio ubacio kao vokal, moram priznati da sam se naježila i ugodno iznenadila. Čula sam i ranije ovu pjesmu, no tek uživo sam shvatila koliko topline je u pjesmu donio još jedan vokal. Veselim se novom albumu i njihovoj suradnji.

 

 

Koncert Bitipatibija ne može proći bez „Malih Betmena“ i „Andrije“, koje se jednostavno moraju otpjevati u glas.
Vjerujem da većina nije bila ni svjesna toga da postoji pjesma koju nisu izveli pa nisu ni inzistirali na bisu, što nas je ostavilo zakinute za „Jagode sa šlagom“j.

„Šećer“ („Mi smo od Šećera“) na kraju, iliti himna Bitipatibija, je bio i više nego dovoljan da nas ostavi sretne i sjetne.

Na koncert sam išla u laganom grču, kako li će to sve zvučati s još jednim novim članom. Odgovor na to pitanje bi bio, jednako kao prije, a možda i bolje. Slušajte ih pažljivo, sprema se jedan od boljih albuma godine, nošen novom energijom benda.