Children of Bodom zagrijali Tvornicu
Foto: Children of Bodom, credit: Luka Tomić

Children of Bodom zagrijali Tvornicu

Nakon 11 godina izbivanja – skoro pola njihove karijere – ponovno nas je posjetio finski Children of Bodom u sklopu turneje "20 Years Down and Dirty". Povod je bila dvadeseta obljetnica izlaska njihovog prvog albuma "Something Wild" pa su odlučili svratiti i na ove prostore. Toplo vrijeme nije omelo hladne sjevernjake koji su nam – uz dvije predgrupe – priredili koncert kao stvoren za metalačku nostalgiju s početka ovog stoljeća.

Foto: Children of Bodom, credit: Luka Tomić

Oni je uranio sa svojom kombinacijom progresive i deatha/blacka. Uz naravno obvezne promjene tempa, naglasak je bio na melodičnosti gitara i snažnom tempu bubnjeva, a dodatna je pažnja bila posvećena i tzv. ksilofonskom sintesajzeru, odnosno "ksilosintu", s njegovim avangardnim strukturama i fluidnim melodijama. Vokal je zadovoljio kriterije ekstremnijih žanrova te je ponekad prelazio i u blaže vode. Zvuk je mogao biti bolji. Što se više išlo prema sredini, niski tonovi su sve više gušili ostale instrumente, a i vokal je ispaštao. Tek kad je bas pedala uzela stanku su se ostali instrumenti mogli jasno čuti. Publika ih je ipak prihvatila jer su bili na sličnoj valnoj duljini kao i idući bendovi. U konačnici su demonstrirali zanimljivu kombinaciju tehnike i zvučnog naleta, a i poneki primjer nježnih melodija.

Foto: Children of Bodom, credit: Luka Tomić

Kod drugog je nastupa vrijedilo primijetiti kako muška publika općenito "živne" kad se na pozornici pojavi žensko – osobito ako je pjevačica u metal bendu. Forever Still je započeo blaže, ali ništa manje žešće. Bio je to alternativni metal s naglaskom na jakim bas linijama te melodijama, osobito onima kojima je doprinijela pjevačica. Zvuk je u njih bio nešto jasniji. Jedino je bas bio gromoglasan – možda i malo previše. Nadalje, ovi su se Kopenhažani najugodnije osjećali u melankoličnim skandinavskim vodama, okupani valovima vokalne tragičnosti. Vizualni dio benda je bio nadopunjen skoro kornovskim stalkom za mikrofon koji je plijenio pažnju publike. Isto kao i pjevačica čija je prisutnost demonstrirala da u publici uvijek ima šaljivčina koje zadivljuju svojom sposobnošću prepoznavanja suprotnog spola. Unatoč tome, ostatak je publike bio dobro raspoložen – i kulturan – te je dobro reagirao na zanimljive prijelaze melodija i žešćih struktura.

Foto: Children of Bodom, credit: Luka Tomić

Moglo bi se reći da je Oni predstavljao žestinu, a Forever Still melodičnost onoga što je slijedilo. Iza tmurnih Kanađana i melankoličnih Danaca, na red je došao glavni nalet večeri – krvoločni spoj powera i deatha omotan u snježni ogrtač Finske - Children of Bodom. Iako smo bili pod sličnim naletom buke, zvuk je uspostavio dobru ravnotežu između melodija i agresije, osobito kod gitara te klavijature koja se u ovom slučaju jasno čula. Publika je bila obuzeta pristupom energičnog benda koji je rasprostranjivao tapiseriju svog klasičnog materijala i obilježio obljetnicu prvog albuma. Dinamika se pojačala materijalom srednje faze počevši s "Needled 24/7" zatim se vratila u ranije vode "Hatebreedera". Isprepletenost vatrenih gitara s teksturama klavijature vodila nas je kroz cijeli niz njihovih albuma popraćen prikladno obojenim reflektorima. Praktički su se cijelog koncerta držali prve polovice opusa – razumljivo, ipak je najupečatljiviji. Ali publika nije bila zakinuta što se jasno vidjelo po oduševljenim reakcijama kad je krenula "Hate Me!", ljubavno – ili mrziteljsko? – pismo obožavateljima. Čak smo imali prilike doživjeti i "mosh pit" što je nesvakidašnji prizor na metal koncertu. Pokoji kuriozitet prepustio je mjesto uživanju u glazbi, a hladni su nas sjevernjaci prije bisa zagrijali klasicima poput "Everytime I Die", "Hate Crew Deathroll" i "Bed of Razors". A sam bis je uz gromoglasnu tutnjavu započeo s "The Nail" i zapečaćen s "Towards Dead End".

Foto: Children of Bodom, credit: Luka Tomić

Nakon što se prašina slegla, osjećaj pozitivne energije je još malo ostao u zraku. Publika je bila oduševljena nastupom, a i Bodomi su bili zadovoljni svojim hrvatskim hate crewom. Jedino što mogu reći jest da se možemo nadati češćim posjetima jer publici očito nikad dosta metala, tetovaža i Finaca. 

Foto: Children of Bodom, credit: Luka Tomić