Mršavi pas u Tvornici kulture
Foto: Goran Bare i Majke u Tvornici by Samir Cerić Kovačević

Mršavi pas u Tvornici kulture

Stvarno je bio neki grozan dan, kišilo je i bilo je hladno i ružno. Usto, opet se dogodilo to da se za nastup Majki u Tvornici dalo saznati otprilike samo ako se sjetiš da je prošlo nekih godinu dana od prošlog pa se ideš raspitati je li možda neki sljedeći u planu. Kad malo razmislim, ta činjenica da nije postojao gotovo nikakav PR ni marketing za koncert nije jedina paralela koja se da povući s prošlogodišnjim koncertom na istom mjestu. Opet je Tvornica unatoč tome, a zahvaljujući Baretovom neospornom magnetizmu, bila prekrcana, opet nije bilo predgrupe, opet je karta bila suludo skupa i opet je sve kasnilo oko 45 minuta.

Možda čak i koju minutu više ovaj put. Vrijeme sam kratio proučavanjem faca oko sebe. Nisam uspio pronaći niti jedan zajednički koš u koji bi ih strpao. Mlado, staro, šminkersko, alternativno, visoko, nisko, ružno i lijepo, svo je ljudstvo došlo vidjeti i čuti još jedno predavanje rock'n'rolla od strane omiljenog karizmatika i propovjednika. Koji je na stejdž izišao, gle čuda, u istoj odjeći (i s istim onim zlokobnim crnim šalom preko glave) kao i prošle godine i s bocom viskija u ruci. Konstatirao je potom u jednom od svojih (te večeri neuobičajeno rijetkih) monologa kako bog i on nisu u dobrim odnosima, te otpočeo s „Mršavim psom“.

Foto: Goran Bare i Majke u Tvornici by Samir Cerić KovačevićFoto: Goran Bare i Majke u Tvornici by Samir Cerić Kovačević

Idealna je to pjesma za otvaranje koncerta, dovoljno popularna i dovoljno pogodna za singalong da je odmah prebacila cijeli događaj na radnu temperaturu. Ono što je uslijedilo u sljedećih dva sata je imalo svojih boljih i gorih trenutaka, ali je cijelo vrijeme bilo do te mjere utemeljeno na karizmi jednog čovjeka i ljubavi i poštovanju nas preko tisuću prema njemu, da nikad nije došlo u opasnost da izgubi status intenzivnog i posebnog. Velim, Bare nešto nije bio govornički raspoložen kao što inače zna biti, ali to i nije toliko važno kad se svaka njegova kretnja, gesta ili mimika gledaju s toliko a priori pozitivnom konotacijom, da mi se učinilo da bi bilo dovoljno i da je samo došao tamo i dva sata mumljao sebi u bradu i ljudi bi bili sretni. Zanimljiva stvar, istovremeno je neopisivo lako i neopisivo teško biti Goran Bare.

Foto: Goran Bare i Majke u Tvornici by Samir Cerić KovačevićFoto: Goran Bare i Majke u Tvornici by Samir Cerić Kovačević

Lako zbog upravo opisanih okolnosti, a teško pak zbog činjenice da iz suhonjavog, slabog i obješenog tijela tog čovjeka, kao i iz njegovih ispijenih očiju i upalih obraza, isijava bol i patnja kakvoj mnogi od nas vjerojatno nikad neće ni primirisati. Nije to toliko neobično, reći će netko, mnogi glazbenici isijavaju weltschmerz i depresiju. Istina, ali u Baretovom slučaju je to toliko iskonski i opipljivo da se čovjek automatski bez puno razmišljanja stavlja na njegovu stranu. I to ne iz sažaljenja, nego iz poštovanja. Eto, takvim se mislima bavio vaš izvjestitelj dok je pijani Bare teturao po stejdžu i vodio nas kroz labirinte kroz koje je on prethodno prošao ruku pod ruku s beštijom što se život zove.

Foto: Goran Bare i Majke u Tvornici by Samir Cerić KovačevićFoto: Goran Bare i Majke u Tvornici by Samir Cerić Kovačević

Svjestan sam da nimalo pozornosti do sad u ovom izvještaju nisam posvetio pratećem bendu koji nosi ime Majke. To možda nije u redu, tim više što se radi o odreda izvrsnim glazbenicima. No, to je prije svega zbog dojma da bi se isti komotno mogli zvati i Plaćenici. Hoću reći, koliko god sve bilo odsvirano bez zamjerke i profesionalno, ipak se osjeća jedna distanca između njih i te glazbe, jasno je da su samo „scenografi“ koju asistiraju čovjeku da nam ispriča svoju priču, bez da samo imaju ikakvog emocionalnog upliva u nju. Pisati vam o tome koje su točno pjesme svirali i koje su bile vrhunci ne smatram potrebnim, budući da vjerujem da je pjesmarica Majki do te mjere dio opće kulture da to sve možete sami sasvim točno pretpostaviti. Ipak, dala se prije koncerta načuti informacija da se spremaju izvesti novi singl imena „Osvijesti me“. Za vrijeme stotinjak minuta „regularnog dijela“ (jer bisevi su poznati kao neregularni) koji je prošao u prilično trijumfalnoj atmosferi, taj se trenutak nije dogodio, pa su ostale dvije mogućnosti – ili je Bare na to sasvim zaboravio, ili su ostavili taj svečani moment za bis.

Foto: Goran Bare i Majke u Tvornici by Samir Cerić KovačevićFoto: Goran Bare i Majke u Tvornici by Samir Cerić Kovačević

Ispostavilo se da je točan odgovor negdje između. Naime, to jest bila prva pjesma koju su na bisu izveli, ali Bare nije znao tekst, pa je klečao i čitao s ogromnog papira na kojem je isti bio napisan. Ne bi to bio neki veliki problem, da nije iz trenutka u trenutak postajalo sve jasnije da stvari kreću krivim smjerom. Pjesma nije zvučala onako kako su zamislili, Baretu je ponestajalo snage i dobrano se naživcirao, do te mjere da se činilo kako će prekinuti koncert. Dolazili su tu neki ljudi na stejdž i nešto mu došaptavali, pa se ipak, naočigled jako mrzovoljan, prisilio da odradi to do kraja. Iskreno, možda bolje da i nije. Jer se bis (eto još jedne paralele s prošlom godinom) generalno ispostavio teškim antiklimaksom. Čudi me da jedan tako iskusan i renomiran bend nije u stanju nešto mudrije posložiti redoslijed pjesama, jer opisana „Osvijesti me“ (koja je ipak iz drugog pokušaja zazvučala kao potencijalna buduća hitčina), iskasapljena „Put ka sreći“ iz koje je u verziji Majki isisan kompletan šarm i kvalitetna ali preduga i zamorna „Depresija“ su poprilično ubile atmosferu, čak i ponešto ispraznile parter. Oni koji su ostali su nestrpljivo iščekivali „A ti još plačeš“, čak ju i prizivali kolektivnim pjevanjem, ali nije se dogodila. Ne vjerujem da nije bila planirana, i ne znam zašto se ta neka čudna energija pred kraj koncerta uvukla na stejdž i u publiku, ali dojma sam da to ipak nije do kraja pokvarilo generalno dobar dojam s koncerta ovog našeg rock dinosaura.