Letz Zep u Tvornicu vratio rock

Letz Zep u Tvornicu vratio rock

Led Zeppelin slovi kao jedna od najboljih rock grupa svih vremena, a Letz Zep kao njihov najbolji tribute bend. Budući da ih je i sam Robert Plant pohvalio, to bi i trebalo nešto značiti. Tvornica, subota navečer, rock. Većini dovoljno za dobar provod.

Dok smo čekali nastup, imali smo prilike čuti i ostatak glazbe koju se moglo čuti u zlatnom dobu rocka. Sve je počelo na vrijeme, uz orkestralni uvod koji je istovremeno naznačio Zepove raznolike glazbene interese, a i njihov interes za fantastične elemente. A Letz Zep je započeo svoje tumačenje s početkom početaka, "Good Times Bad Times". Pjevač je posjedovao ugodan glas. Iako je po boji ipak odskakao od upečatljivog naricanja Roberta Planta, zato je uspješno prenio njegovu poznatu kitnjastost, dok je gitarist dominirao bluzerskim solažama i varijacijama. Potonjeg se doduše jasno moglo čuti tek kod solaža jer su bubnjevi preplavili cijeli prostor. Poznato je da su u originalu bas i bubnjevi bili poglašnjeni do daske, ali ipak nisu potisnuli ostale elemente glazbe. Sva sreća da se zvuk s vremenom ujednačio, a i vokal je počeo sve više nalikovati Plantovom glasu prepunom manične krhkosti, inače bismo mnogo toga propustili. Bitno je bilo iz pepela dignuti jednu od najvećih rock skupina prošlog stoljeća pa publika početnu neujednačenost u zvuku nije ni primijetila. Došavši iz Engleske – odakle drugdje – pokazali su i ljubav prema jednom drugom britanskom sastavu, Beatlesima, pjevajući iz šale njihove poznate singlove. A što se tiče ostalih faktora tribute bandova, pažnja je bila na stavu koji su pokazali. Bend se nije toliko fokusirao na povijesno preciznu garderobu, koliko na emulaciju bluzerske sjetnosti i ogorčenosti, na mahove okupane romantikom – tragičnom, doduše.

Publika je u početku bila vrlo primirena, čak i za rock standardne, ali se s vremenom počela zagrijavati. Vođeni valom raznolikih melodija poput onih od klavijature i njezinih solaža za vrijeme "No Quarter", bili smo uvučeni u suptilnu atmosferu i doba kad je sadržaj bio bitniji od vrste rasvjete koju posjedujete. A da nije sve bilo na notu po notu vjerno prepisanim obradama, pokazao je "Dazed and Confused" koja je bila znatno sporija, a time i teža. Poslije se lagano ubrzala, ali je naglasak i dalje bio na tromosti, a sve je zapečatila odlična solaža gudalom na gitari. Da ne bi ostao zakinut, gitariste je odradio i solidan "Black Mountain Said" koji nas je uveo u orkestralnu veličanstvenost "Kashmira". Komunikacija s publikom je bila vrlo ležerna. Ovo im je bio prvi nastup u Zagrebu pa su najveću pažnju posvetili ljepoti djevojaka, a najmanju ružnoći muškaraca. Malo zezancije nikoga nikad nije ubilo, a barem su dali do znanja da nisu svi izvođači mrtvi ozbiljni. Bubnjar je nakon malo šale na račun njegovog porijekla imao priliku pokazati svoju tehniku soliranja, tako da nije ni on ostao zapostavljen u navali dokazivanja. Naravno, morali smo čuti i "Stairway to Heaven". Po pristupu nije puno odstupala, ali bez nje se ne može zamisliti nijedna slušaonica Zepa, a kamoli koncert. Ipak, bila je kompetentno odrađena pa se nije imalo čemu prigovoriti. Zato je tu nakon malo nježnosti bila "Whole Lotta Love" za uzdrmati kako publiku, tako i zidove.

Bis je sve nadopunio jurišem "Immigrant Song" i melankolijom "Babe I'm Gonna Leave You", a nagovoreni su i na "Ramble On" za laku noć. Reakcije publike su dovoljno rekle što misli o bendu. Priuštili su nam itekako zadovoljavajuć prvi koncert na ovim prostorima. Mogli bi svratiti još koji put. Ako su oduševili Planta, zašto ne bi i nas?