Povratak korijenima uz Maxa i Iggora Cavaleru
Foto: Max Cavalera by Marko Plečko / Balkanrock

Povratak korijenima uz Maxa i Iggora Cavaleru

Max Cavalera već je redovnan, i uvijek rado viđen, gost u Hrvatskoj, a kad sa sobom povede i svoga brata Iggora te nam pripreme koncert na kojem će nam odsvirati cijeli Sepulturin „Roots“ album, malo je za reći da se očekuje krš i lom. Mjesto radnje je Tvornica Kulture u Zagrebu, datum – 12. Studeni 2016., a naš suradnik Toni Skoko budnim je okom pratio događanja.

Prvo, Katran: o samoj predgrupi nisam znao ništa prije nastupa, tako da sam ih poslušao potpuno nepristran. Koliko sam primjetio, momci sviraju nekakav miks groove metala i alt.rocka, tipa kasniji Corrosion Of Conformity nakon „Wiseblooda“ - znači prilično izravne pjesme s prevladavajućom dozom hardcore riffova te (česti) uleti clean vokala pračenih prangijanjem power akorada kao u punku. Prilično ogoljeno, brzo i bez komplikacija, vrlo malo solaža, modulacija i s. Ovo što sam čuo od svirke bilo je sasvim korektno, dečki fino praše, odsvirali su 7-8 pjesama, svaka im traje oko tri do tri i pol minute. Moram pohvaliti vokala/gitaristu koji ima prilično dobar režajući vokal, bas onako Anselmovski prljav. Čak je jednom i zascreamao nekih desetak sekundi što je bilo prilično efektno. Jedino mu je clean malo slabiji, ne izdvaja se od prosjeka. Primjetio sam da se i druga gitara često ubacuje kao back vokal  te njih dvojica prilično lijepo funkcioniraju. Momci live sasvim solidni, taman mi je pasalo dok sam ispijao pivo čekajući Braću – znači, ispunili su svoju svrhu.

E sad, Max i Iggor Cavalera: pauza između Katrana i Sepulture trajala je nešto više od pola sata i onda su izletjeli na stage, bez previše pompe odmah krenuli prangijat album. Set listu nije bilo teško predvidjeti jer su svirali čitav „Roots“ po redu, pa sam se mentalno pripremio za meni četiri najdraže stvari s tog albuma koje su igrom slučaja i prve četiri pjesme po redu, tako da sam već nakon „Ratamahatte“ disao na škrge. Cijeli album je tako i koncipiran da su momci iz Sepulture tražili nov način sviranja ekstremne glazbe nakon što su iscrpili dobru staru foru „brzog treš sviranja“ na Ariseu, pa su zato na „Rootsu“ krenuli u kontra smjeru i igrali karte mid-tempo pjesama downtuniranih gitara, Ross Robinson zvuka i Maxovog teatralnog micanja dvije najtanje žice s gitare (što je tad za thrash metal svijet bio događaj ravan Bob Dylanovom prijelazu na električnu gitaru kod folk purista) -   dakle, zvuk k'o stvoren za micanje, lamatanje i bodyslam, što je bogme prepoznala i publika u Tvornici te je šutka, poganje i moshpit bio gotovo pa konstantna pojava.

Nakon uvodnog rafala od četiri pjesme, maknuo sam se postrani, no lom se i dalje nastavio na „Breed Apart“ i „Straighthate.“ Vrijedi izdvojiti i prilično dobru izvedbu „Lookaway,“ koja je malo primirila publiku. „Born Stubborn“ je meni još jedan od vrhunaca albuma tako da sam ponovno otišao naprijed mlatit ljude okolo. Nakon toga, usljedile su dvije tribal skladbe s albuma – „Jasco“ i „Itsari,“ što je značilo kraću pauzu za bend, ali ne i za Igora koji je ostao na pozornici i bubnjao uz ritmove „Jasco“ matrice. Odmak iza toga, krenuo je „Itsari,“ te se Iggoru pridruzio i Max koji je bubnjao palicama u jedan bongo bubanj postavljen odmah na rubu bine, blizu nas. Meni su osobno te dvije stvari bile vrhunac večeri. Ima nešto u tim tribal latino ritmovima što te tjera na ples, pa sam krenuo nogicama mlatit' k'o svatovima, tražit' cure okolo za ples, ali šteta što su metalci inače cijepljeni od plesa.

Zatim je Max ponovno objesio sjekiru na sebe, njegov standardni BC Rich s ratničkim cameom, i krenuli su u zatvaranje albuma. „Endangered Species“ i dakako, brutalna „Dictatorshit“ još jednom su raščetvorili Tvornicu k'o nekad svećenici kmetove na spravama za mučenje.

Nakon toga su nakratko otišli s pozornice te se vratili na bis. Iggor je navukao hrvatski dres te su otprašili obradu Celtic Frosta – „Procreation of the Wicked“ s genijalnog „Morbid Talesa“ (stvarčina riffom i tempom teški proto-new breed, nevjerojatno da ju je Celtic Frost izdao 1984., album definitivno ispred svog vremena), a zatim su odsvirali još jedan cover, ovog puta „Ace of Spades“ od Motorheada (tko bi rek'o da će konačno netko odsvirati nešto iz „sviraj majke, sviraj mejdene, sviraj motorhed“ repertoara). Max je skinuo gitaru i samo pjevao, a mi smo naravno bili u deliriju. Kao zadnju pjesmu ponovili su „Roots Bloody Roots,“ ali ovog puta u nekoj maltene grindcore verziji na steroidima, blastbeat prangijanje, kaos teški. Još je prije početka pjesme Max izorkestrirao Wall of Death, pa je naravno, kad su krenuli svirat „Grind Bloody Grind“ došlo do cijepanja atoma u publici.

To je to, koncert je bio ludilo, meni su Max i Iggor bili pojam kao klincu pa sam cijelo vrijeme bio impresioniran samim time što su tu, par metara od mene. Čitao sam prije koncerta komentare kako je „Max star, ne da mu se, u banani je...,“ ali meni se činio prilično raspoložen na koncertu, non stop je animirao publiku, tjerao nas da skačemo, dirigirao circle-pitom. Za one koji pričaju bajke - ne, Maxova gitara nije ištekana, svira ju tu i tamo. Onaj hrapavi vokal je još uvijek tu, jest da je tu i tamo ostajo bez zraka ali i ja sam. Igor isto tako, u dobroj formi i dobro raspoložen. Ostatak benda, basist i gitarist isto odlicni, sve pohvale, svi imaju bradurine, isto kao i Max - to se cijeni, tako treba.

Ozvucenje mi je bilo dobro, iako nisam ekspert jer se ložim na lo-fi i Darkthrone mi je pojam produkcije, ali meni se sve fino čulo. Publika isto odlična, Tvornica je bila puna, parter ispunjen kao i one „tribine“ te balkoni – baš dobra atmosfera, teški lom, gađanje pivom, miris vutre. Moram pohvaliti da me iznenadio dosta dobar broj cura koje su se usudile krkljat se u moshpitu cijelo vrijeme, bogme sam bio iznenađen. Inače ih nema toliko u samoj žiži – nije lako stati i držati liniju kad pijani i znojni krkani krenu lamatat okolo. „Roots“ čuda radi, kažem ti.