My Baby u Tvornici - Najbolji bend na svijetu

My Baby u Tvornici - Najbolji bend na svijetu

Često se u ovoj uzvišenoj i prestižnoj formi novinarstva zvanoj „koncertni izvještaj“ svi damo povesti za nekim kliše konstatacijama. Ponekad su one legitimne i utemeljene, ponekad se pak svedu na čisto mlaćenje prazne slame, ali gotovo su uvijek tu. Jedna od najučestalijih je, čini mi se, ona kad (obično negdje pred kraj teksta) konstatiramo kako je ovo bendu bio prvi put u našim krajevima, i da su do te mjere zadovoljili da smo apsolutno sigurni ne samo u to da će nam se vrlo skoro vratiti, već i u to da će tom drugom prilikom svirati pred puno više ljudi, jer će se u međuvremenu pročuti koliko su dobri. Takve se teze ispostave točnima u možda 5-10% posto slučajeva. Upravo mi je stoga još veće zadovoljstvo konstatirati kako će od sad glavni, kardinalni, udžbenički primjer takvog razvoja situacije biti Najbolji Bend Na Svijetu, u nastavku teksta oslovljavan kao My Baby.

Godina je dana prošla od njihove prve svirke u Malom pogonu Tvornice, svirke za koju sam uvjeren da ju nitko tko je na njoj bio nije zaboravio, niti će ikada. Svirke kojom su udarili temelje nečega što se sad, nakon izdominiranih InMusica i ovoga jučer, službeno zove ljubav. Zagreb je My Babyjev My Baby, i oni su naš My Baby, svi smo mi My Baby, all hail My Baby. Ne znam, ljudi moji, stvarno ne znam kako da vam to opišem. Uvreda za njihovu glazbu (i pritom mislim na ono što pružaju live -  albumi su, koliko god bili dobri, ipak osjetno manje intenzivni) bi bila pokušati je racionalizirati i analitički raščlanjivati. Dakako da ću ja to svejedno u određenoj mjeri u nastavku pokušati učiniti, ali sve je to irelevantno - ona se mora osjetiti. Mora joj se prepustiti da vas svojim primordijalnim šarmom koji u sebe sažima dijapazon od nekih 130 godina glazbene povijesti, od delta bluesa do trancea, dovede do stanja u kojem ne znate gdje vam je glava a gdje guzica, i sumanuto plešete dok vam se lice cijelo izvitoperilo od užitka. Da, takvo je u velikoj većini slučajeva bilo stanje tamo jučer. U Velikom pogonu Tvornice, nepregrađenom. Da, sa 150 ljudi su u roku godine dana došli do 700-800. I to ne treba ni najmanje čuditi, uopće. Jer predobri su, preposebni i prezanimljivi da bi mogli tavoriti u polu-anonimnosti.

Čak štoviše, njihova glazba savršeno spaja intimnost i nenametljivost s catchy hitoidnim fatkorom dovoljnim da raspleše prekrcani hipodrom, i to doslovno. Njihova glazba nema ograničenja, potencijal joj je doslovno beskrajan. Ovi post-hipiji su lutajući svijetom pronašli sićušnu pukotinu iza koje se očito skrivalo cijelo nepregledno prostranstvo nikad prije odsviranog zvukovlja, spremno da im otkrije sve svoje tajne. Oni su ih pažljivo saslušali, i sad prenose sretnu vijest o tome posvuda, usput nam pružajući iskustvo koje je do te mjere hipnotičko da zaista ulazi u kategoriju prave pravcate magije. Zamislite kako je to predivno – nema benda kakav je My Baby. Nikad prije ga nije bilo, nitko nije nikad svirao ovakvu glazbu, povlačiti ikakve paralele s bilo kojim izvočađem bi bilo totalno bespredmetno. U doba kad se lako da stvoriti dojam kako je sve što je moglo biti odsvirano već odsvirano, nema većeg postignuća u glazbi. I zato velim da su, koliko god to možda bilo pretenciozno, najbolji na svijetu. Jer ne samo da su uspjeli stvoriti nešto potpuno svoje, nego su još i apsolutno genijalni u tome.

Funkcioniraju na pozornici kao jedinstveni entitet, reći da su usvirani bi bilo nedovoljno. Oni dišu tu glazbu, njihovi joj pulsevi drže ritam. Znam da to sad sve zvuči jako patetično i ulagivački, ali znajte da se u biti suzdražavam da ne budem još sladunjaviji u tim pohvalama. Jer zaljubljen sam u njih, baš kao i stotine mojih sugrađana. A jučer smo imali priliku voditi ljubav s njima, i bilo je neopisivno dobro. Trajalo je preko sat i po i uključivalo je polusatni orgazam na bisevima. Poput svakog pravog ljubavnika, My Baby zna istovremeno zadovoljjiti na svim poljima. Uz aranžmansku genijalnost zbog koje svaka pjesma zvuči točno onako kako bi trebala zvučati da bi postigla maksimalni učinak, uz sviračku i pjevačku genijalnost zbog koje se čovjek naježi svako malo, oni imaju i tu najbanalniju moguću genijalnost (vjerojatno stečenu raznim šamansko-vještičjim intervencijama) koja osigurava da svaki njihov ton zvuči na neku foru neusporedivo bolje od bilo čijeg drugog tona. Tu sad dolazimo do onog aspekta za koji sam tamo gore ustvrdio kako ga je stvarno nemoguće objasniti i da ga se mora doživjeti. Ali stvarno, ne budite blesavi – My Baby će se sigurno (naglasili su to i jučer) vraćati još puno puta. Uskočite i vi na njihov party-blues vlak, nek' idući put dođe još tisuću ljudi više, nek' sviraju u Boćarskom domu, pa u Domu sportova, pa u Areni, pa na dočeku Nove na trgu. Zaslužuju to, imaju sve preduvjete da postanu jedan jako jako velik bend. Jedina zamka koja ih na tom putu može čekati, to je da odaberu otići skroz u „partijana“ smjeru, i pritom se počnu odricati svojih blueserskih korijena, pa završe kao DJ My Baby. Mislim, zasad i dalje ta dva naočigled nespojiva ekstrema savršeno funkcioniraju, ali svejedno se jučer moglo osjetiti da su još više igrali na „techno party“ atmosferu nego prije godinu dana na istom mjestu, za nadati se je da neće baciti baš sve karte u te vode ubuduće.

Odgovor na to i na kojekakva druga pitanja koja čovjeku mogu pasti na pamet oko ovog vrlo intrigantnog kolektiva, dat će skori novi album, i neke nove turneje na kojima će Zagreb, sasvim sam siguran, biti ponovno krucijalna točka. Bendu ovo možda nije bio prvi put u našim krajevima, ali su do te mjere zadovoljili da sam apsolutno siguran ne samo u to da će nam se vrlo skoro vratiti, već i u to da će tom prilikom svirati pred još puno više ljudi, jer će se u međuvremenu dodatno pročuti koliko su savršeni.