Islandska magija i životne lekcije: Ólafur Arnalds u Tvornici kulture

Islandska magija i životne lekcije: Ólafur Arnalds u Tvornici kulture

Kada se piše i priča o islandskim glazbenicima, obavezno se ubacuju rečenice poput „Na Islandu je sigurno nešto u vodi“ ili „Ima nešto u tim gejzirima“. Koliko god to zvučalo kao potpuni klišeji, nisu tu bez razloga.

Koje god glazbe se Islanđani prihvate, učine ju svojom, daju joj nešto posebno. Ova mala otočna država svijetu je dala neke od najneobičnijih glazbenih imena. Za Björk još nismo sigurni dolazi li stvarno s Islanda ili iz svemira. Hladni Reykjavík dao nam je i post-rock velikane Sigur Ros i Solstafir. Island trenutačno ima jednu od najboljih svjetskih black metal scena. Na Eurosong, koji je poznat kao pozornica za kiča i lako probavljivih pjesama, poslali su Hatari, grupu koja izvodi techno-industrial. Kada malo bolje promislim, još mi se nije dogodilo da naletim na nekog lošeg glazbenika s Islanda.

Ólafur Arnalds još jedan u nizu glazbeno talentiranih Islanđana koji su se pojavili na svjetskoj sceni. Njegova se glazba može opisati kao moderna klasična glazba s elementima ambijentalne i elektroničke glazbe. Ovaj simpatični mladić iza sebe ima četiri studijska albuma, mnoštvo suradnji i nekoliko soundtrackova filmova i serija. Svoj posljednji album „re:member“ objavio je 2018. godine, a turneju koja promovira album odlučio je zaključiti u zagrebačkoj Tvornici kulture. Ólafur je već jednom nastupio u Zagrebu, već davne 2008. u Teatru &TD kao dio NO JAZZ festivala. Jedanaest godina poslije se vratio s još glazbe, većom produkcijom i većom publikom. To me pomalo podsjeća na Explosions in the Sky koji je 2004. kao relativno mlad bend rasprodao KSET, a 2016. se vratio kao svjetski priznat sastav.

Prvo što me iznenadilo kad sam došla do Tvornice tu večer je ogroman red za ulazak. Nisam uopće očekivala nešto takvo, ali sam bila ugodno iznenađena. Nije bilo previše nervoze jer na kraju krajeva ćemo svi ući, ako treba i naglavačke. Sljedeće iznenađenje je bio niz pravila ne toliko tipičnih za Tvornicu: nema slikanja s blicem, kretanje po dvorani je minimalno, izaći se može samo između pjesama. Pravila su to sličnija Lisinskom nego Tvornici, ali ako su to želje glazbenika, publika treba to poštivati. I doista je to i radila: i mladi i stari su sjedili ili stajali (kako je tko htio) i s oduševljeno slušali islandskog maestra. Raznolikost publike na koncertima je uvijek dobra stvar. Zapravo sam stekla dojam da bi Ólafurova glazba mogla biti svojevrstan gateway u svijet klasične glazbe koja se mnogima čini dosadnom.

Ólafur je sa sobom doveo najveću produkciju do sad, sa šest glazbenika te čak tri klavira. Koncert je počeo s malim zakašnjenjem jer se čekalo da svi uđu. Otvorili su s „Árbakkin“ i već na početku zaradili ogroman aplauz. Ubrzo su publika i glazbenici zamijenili uloge jer je Ólafur zamolio publiku da pjeva! Nije bilo ništa prestrašno, samo smo trebali ponoviti G notu koju je odsvirao na klaviru. Pohvalio nas je i to snimio, a snimku upotrijebio uz izvedbu „Þú ert jörðin“.

Ólafur je oko sebe okupio vrsne glazbenike, koji su s njim funkcionirali kao jedno. U jednom trenutku je Ólafur ispričao priču o svoja tri klavira: nakon što je doživio prometnu nesreću, djelomično je izgubio osjet u desnoj ruci. Nije odustao od glazbe te je krenuo na turneju sa svojim techno projektom. U Hong Kongu je otkrio klavire koji sviraju sami i odmah kupio dva. U međuvremenu mu se vratio osjet te je s prijateljem programerom stvorio program uz pomoć kojeg on svira sva tri klavira pomoću jednog. Ti samosvirajući klaviri izgledaju kao klavir s covera Aphex Twinovog albuma „Druqks“ i slušaju svaku Ólafurovu zapovijed. Bilo je zanimljivo vidjeti međuigru glazbenika i strojeva kroz skladbe „re:member“, „Beth's Theme“, „Momentary/Saman“, „Ypsilon“ i moj osobni favorit „Ekki Hugsa“- u prijevodu „ne misli“. Light show koji je sve pratio je cijeloj izvedbi davao dodatnu dimenziju. Odjednom je slušatelj na Islandu, negdje u prirodi sam sa svojim mislima i gleda auroru borealis kako lebdi nebeskim prostranstvima. Glazbenici, a najviše sam Ólafur, su potpuno uživljeni, a batići samosvirajućih klavira prate ih poput otkucaja srca.

Skladba „Nyepi“ imala je posebnu najavu. Ólafur je pričao kako je nakon tjedana spisateljske blokade odlučio putovati po svijetu i u jednom trenutku se našao u Indoneziji. Stigao je u vrijeme njihovog blagdana tišine, kada nitko ne izlazi iz kuće, ne koristi se Internet i svi šute. U toj tišini, on je napisao ovu skladbu. Depeche Mode nam je već prije poručio da „uživamo u tišini“ i smatram da je to današnjem (post)modernom čovjeku potrebnije više nego ikad. Ova priča i ova skladba su to samo dodatno potvrdile. Ponekad treba pobjeći od sve buke i sve sile podražaja koje nam svakodnevno dolaze do umova kako bi se rodile velike stvari.

Za bis je Ólafur odsvirao „Lag Fyrir Ömmu“ i „3055“ kao posvetu svojoj baki koja ga je kao tinejdžera zaluđenog punkom malo pomalo „navukla“ na Chopina i klasičnu glazbu. Zbog toga joj je neizmjerno zahvalan, baš kao i njegova publika. Na kraju je pohvalio sve koji su omogućili da ova turneja protekne najbolje što može i nahvalio publiku koja je uzvratila ovacijama.

Ne znam kakvi su mu bili ostali koncerti turneje, ali smatram da je zagrebački nastup bio točka na i ove turneje i jedan prekrasan završetak priče. Bila je velika čast gledati ovakvog genija na djelu. Ovo bi lako mogao biti jedan od najboljih nastupa u 2019. Ovaj mali komadić Islanda svima prisutnima je ugrijao srca.