Pridjevi i ja samo prijatelja dva...

Pridjevi i ja samo prijatelja dva...

Kraj još jednog radnog tjedna bio je rezerviran za gig u Tvornici kulture, ovog puta u malom pogonu, a na putovanje kroz dimenzije povela nas je zagrebačko-labinska artistička kolonija Pridjevi.

Pridjevi od samih početaka uživaju jedno posebno mjesto na alternativnoj sceni, prvim koncertom popeli su se na tron s kojeg će ih teško itko drugi smaknuti. Zaista, prisustvovala sam tom prvom koncertu u Začaranoj Močvari prije nekih 9 mjeseci i mogu vam reći da toliko brojnu publiku u Močvari pamtim jedino s Bad Mannersa i Jon Spencer Blues Explosiona. Trebam li dalje objašnjavati? Nije li pomalo čudesno napuniti takav klub samo na račun albuma, na kojem još kao trio funkcioniraju? Na račun albuma koji je provirio na scenu tako skromno, ne očekujući pompu i ne tražeći je, koji ranije nije imao promocije u glavnom nam gradu, a kao da je dobio titulu kultnog i prije iste. Kao da je ovakav zvuk baš ono što nam je do tada silno nedostajalo u državici truloj, album je pokupio najviše ocjene, sve od domaćih kritičara  pa do eminentnog Allmusica. Eto, ako niste do sada, pretpostavljam kako ste ovog trenutka pomislili – it`s a big deal!

U međuvremenu smo Pridjevi i ja plesali kao prijatelja dva u Vintagu, na SuperUhu, a simpatije  su samo rasle, kako u mojim očima, isto sam primijetila da se događa u krugovima oko mene, štovanje Pridjeva postalo je postulat.

Jednako bi i sinoć. Cijeli dan su kuloarima "šetale" informacije o rasprodanom koncertu, što su predvečer iz Tvornice i potvrdili, pa je postalo jasno kako će to biti pravi gužvanac. Odlučeno je kako se gig neće seliti u veliki pogon, što pozdravljam, jer sam sigurna kako ih ne bi ni u pola dobro čuli da se odvio spomenuti scenarij. Ovako je razglas pomogao da savršeno jasno možemo razlikovati dvoglasje te dodao svakom instrumentu grubosti, oštrine što je jako dobro leglo materijalu koji predstavljaju.

Koncert otvara "Ubila sam cvijet", a njihov psihodelični dream pop folk odmah je uzeo publiku sebi. Ljuljuškali smo se svi zajedno, barem u prvom dijelu dvorane, mogli ste se uvaliti u gužvu i pustiti je da vas povede u ritmu. Očekivano su "Lucifer i ja" te "Ako je" bile najprihvaćenije numere, iako moram primijetiti kako je, uz ove sretnike što su kite perjem Pridjeva već godinu dana, koncertu prisustvovalo i podosta poluupućenih individua, što ide u prilog činjenici o neprestanom širenju dobrog glasa. Atmosfera na bini, među samim bendom, bila je nekako skladnija no ikad – zaigrani, a harmonični, ostavljali su dojam da godinama sviraju, što je i istina, no svatko u svom aranžmanu, što ih zapravo i čini tako dobrom kombinacijom. Set listu zatvaraju sa "Požuri polako", a zazivanje na bis se samo spojilo na oduševljene urlike iz publike. Nisam sigurna niti je li Dino Santeleza napustio binu, no vrlo brzo je sam otvorio bis te kroz 15-ak minuta napravio presjek albuma samo uz zvukove gitare kojom tako vješto vodi melodiju da je gotovo jednako zadovoljavajuće bilo slušati ga samog kao i čitav bend. Naravno, zbog postignute dinamike koncerta te elementa iznenađenja, ali ipak ne bi tu psihodeličnu buku tako "srezala", jer posebnu neku magiju šire dvoglasje Ivane Picek i Nine Romić. Kao da je Ninin jeka Ivaninog glasa, savršeno se stapaju u jednu višedimenzionalnu cjelinu. Ipak, treba napomenuti i kako ih je Dinov visoki, gotovo vrišteći vokal jako dobro zamijenio u tom jednostavnijem izdanju, a da nisam jedina koja je i Dino fascinirao govori činjenica kako je solo dobio gromoglasniji pozdrav iz publike nego ranije iste večeri. Brzo su mu se pridružili basist i klavijaturist koji su ga većinskim djelom samo oduševljeno gledali kako ostavlja dušu na bini, ne želeći svojim miješanjem ugroziti stvorenu sinergiju. U nekom trenutku Dino je zamolio ostatak benda da im se pridruži te su konačno zatvarili s prvim i najvećim hitom "Ako je" te uz neumorne ovacije prisutnih, ostavili su nas sanjive i u blagom transu, pokazavši još jednom koliko su veliki u svojoj inovativnosti.