Riverside: Možda ne uz rijeku, ali zato barem u Tvornici

Riverside: Možda ne uz rijeku, ali zato barem u Tvornici

Četvrtak navečer. Vrijeme vani je ugodno te se čeka kraj smjene. Neki se zapute doma. A drugi? Potencijalno na jedan od koncerata koji su se jučer nudili na prostoru Zagreba.

Neki možda na nešto malo blaže, neki na nešto možda malo žešće. Za nešto između, definitivno se moglo poslušati Riverside. Poljska progresiva odlučila nas je zaintrigirati svojom kombinacijom proga – čega drugoga – i melodija te prirediti vrlo kvalitetan koncert u Tvornici. Simbolika bi bila mnogo bolja da se ona nalazi uz samu Savu, ali kako ja nisam arhitekt Tvornice, tako ni on nije nužno bio vičan metaforama. Nema veze. Publika koja je došla uživati u glazbi možda nije nužno bila autoritet za urbani dizajn, ali potencijalno jest bila za kvalitetnu glazbu. Što se moglo na samom koncertu i osjetiti.

Koncert je započeo dosta direktno, bez puno odugovlačenja, te točno na vrijeme. Oni koji su očekivali neku zadršku, vjerojatno su se iznenadili kad su došli nakon četvrtine obavljenog koncerta, možda čak i pola. Početak je bio dosta blag, fokusirajući se više na melodije i čistu emociju nego tehniku prije negoli su uletjeli nešto teži rifovi i strukture koje ipak nisu potpuno zavladale repertoarom, ali su mu dale podosta varijacije i promjena dinamike.

Mi prisutni vjerojatno smo mogli osjetiti različite utjecaje prog velikana poput Pink Floyda i Dream Theatera - jesmo li progresivci ili nismo?  No, valja istaknuti da je zanimljiv repertoar koji smo doživjeli bio isključivo djelo ruku, glasnica – i stopala – samog Riversidea. Iako je publika bila podosta mršava pola sata prije koncerta, pred sam početak se okupila solidna brojka obožavatelja žanra. Možda većina i jest bila prvi put na njihovom koncertu – zadnji su put u Zagrebu bili 2013. – ali itekako su prigrlili njihovu kombinaciju izmjenjujućeg tempa i prostranih melodija.

Zvuk je bio itekako dobar. Od gitara i klavijatura pa sve do bubnjeva i basa, teško bi se moglo prigovoriti da je nešto bilo neuravnoteženo. Čak i vokal koji je bio znatno jači nije suviše prednjačio nauštrb instrumenata, već ih je na vrlo suptilan način nadopunio.

Komunikacija s publikom bila je solidna. Ni previše, ni premalo. Uzevši u obzir sramežljivost benda – kojoj su neki zadnji put navodno mogli još više svjedočiti – djelovali su vrlo simpatično. Pritom su čak najavili da su iz trija ponovno postali kvartet pa se može reći da komunikacija nije bilo puko nabrijavanje publike. A što se više koncert odmicao, ista se sve više uživjela u poljske krajobraze kojima su imali priliku prisustvovati i u njima uživati. Nije bilo nijedne dokone osobe ni neispunjene minute jer su melodije lebdjele prostorom i obuzele svaki par ušiju koji ih je bio voljan prihvatiti i prigrliti.

Mada je bis naizgled trebao završiti u njihovom stilu glazbe, izveli su vrlo emotivnu obradu „Wish You Were Here“ kao posvetu pokojnom gitaristu koji je još bio prisutan kad su zadnji put bili u Zagrebu. Nakon raznoraznih turbulentnih trenutaka, ponekad dobro dođe nešto blaže i umirujuće pred sam kraj cijelog putovanja njihovom karijerom. Svaka pustolovina mora jednom prići kraju. Naravno, pričam o koncertu, ne karijeri.

Čak i da niste fan progresive – kao i neki meni dragi ljudi – moguće je da biste uživali u zvukovima koji su odjekivali Tvornicom. Ni pretehničko, ni preblago, negdje između. Makar ne bili prisutni, idući put se stignete iskupiti. Za sve postoji prvi put. Kako u životu, tako i u glazbi.