Kako je Svemirko začarao Tvornicu
foto: Svemirko, credit: Denis Komljenović

Kako je Svemirko začarao Tvornicu

Kroz dan uoči koncerta, jedino o čemu razmišljam je zezancija koja nas čeka navečer. I sve si mislim, ne sjećam se kad sam zadnji put "jedva čekala" svoje prvo uživo slušanje nekog benda.

I onaj dobar osjećaj kad ne znaš što očekivati od cijelog iskustva, osim podosta srebrne, jer su dečki srebrnu najavili kao dress code. I zaista, mnogi su si dali truda, a vjerujem da je prodaja aluminijske folije ovih dana u Zagrebu znatno porasla. #samosrebro

Od alu srebrnih aureola, do štucni i prsluka kao jednokratnih izvedbi, srebrnih torbica pa sve do novogodišnjih haljina u potpunosti prekrivenih šljokicama, mogli smo vidjeti sve od navedenog. Dakle, show efekt se odvijao sa svih strana, a to je bio samo mali začin na cijelu večer.

Svemirko je bend koji smo išli poslušati. Zaista su mnogi naši bendovi dostojni velikog pogona Tvornice, ali dobrano prije samog koncerta Svemirka pola kluba je već bilo napunjeno, što se rijetko događa. Predgrupa Harvo Jay je zagrijavala pristigle znatiželjnike i poznavatelje benda, a našu šetnju novom Tvornicom je pred binom zaustavila pjesma "Zajedno".

Svemirko je svoj nastup započeo nakon što se klub napunio, frontman je doslovno obznanio da ćemo sačekati da uđu ljudi koji još stoje vani u redu. Tama s bine razbijena je osvjetljavanjem planeta na video zidu. Simbolično, Svemirko otvara svoj nastup s "Tajne svemira". U tom momentu osvješćujem da većina publike zna sve riječi pjesama. Bend je nastavio s presjekom pjesama sa svoja dva albuma i ponekom starijom pjesmom. U ekstazi plesa i zvuka se njihala cijela dvorana, pa smo s vremena na vrijeme primjećivali zanimljivosti tipa: količine šljokica koju bend ima po sebi (nadajmo se da ih neće iskašljavati još danima poslije), fenomenalna energija klavijaturista i potpuna opuštenost cijelog benda, ili se to nama samo tako činilo.

Simpatična i pomalo smotana konverzacija benda s publikom još nas je više šarmirala, dok su oni svoje hitove nizali i obarali publiku s nogu. Bis je bio vrhunac večeri sa setom ipak najpoznatijih i publici generalno najdražih: Zauvijek zen, Možda nisam dobar i 34,5.

Pokušaj shvaćanja zašto Svemirko napuni Tvornicu, a neki jednako kvalitetan bend nema tu moć, ostaje na pokušaju. Ili je to kombinacija koju treba ispoštovati? Ovi dečki evidentno ne dokazuju nikom ništa, rade to što vole, ako hoćete slušajte, ako nećete, ne morate. Zašto nas privlači njihov zvuk? Je li stvar čista nostalgija za pop synth zvukovima kojih se sjećamo iz 80-ih i 90-ih? Ili je stvar u zezanciji i odmoru od socijalno osviještenih i srcedrapajućih lyricsa? Što god, ovaj recept je Svemirku pomogao obrisati granice na Balkanu i servirati sve što su skuhali na đakovački način svojoj publici. Njihovi albumi (da, albumi, ne samo pojedine pjesme) se slušaju u komadu i stavljaju na repeat dok problemi nestaju iz podsvijesti i rađaju se boje i ideje na drugačiji način. I opet su vrlo svrhoviti i poticajni za razvoj svakog pojedinca.

Od zvuka do plesa i atmosfere, noć je proletjela. Kao i svaki koncert koji ovoliko priželjkujemo, kao da je prošao pored nas. Bio je ovo vrhunski "prvi put" sa Svemirkom.