Triggerfinger ponovno osvojili Tvornicu!

Triggerfinger ponovno osvojili Tvornicu!

Nešto više od pola godine je prošlo otkad su se Triggerfinger fantastično predstavili Zagrebu, koncertom u Malom pogonu Tvornice Kulture o kojem se još priča. Nastavak te priče nismo morali dugo čekati s obzirom da su se vratili, ali ovaj put u pregrađeni Veliki pogon te s jednakim žarom i energijom ponovno oduševili zagrebačku publiku.

Svi oni fanovi zvuka Kojota, Laufera, Majki, Pipsa i sličnih hrvatskih bendova mogli su biti zadovoljni s predgrupom SuperOperater. Veterani naše rock scene pomlađeni su gitaristima Jurom Geciem i Lukom Gečekom. Sad se tu čuje podosta Hendrix, blues, funky utjecaja pa su u kombinaciji s novovalnim vokalnim melodijama dobili autentičan zvuk u odnosu na ostale domaće žanrovski bliske bendove. Preporuka za ljubitelje domaćeg rocka.

Nakon domaćih snaga pozornica se pripremala za belgijski trio, bubnjevi su se pomaknuli naprijed, za razliku od većine ostalih bendova u kojima su bubnjari u pozadini. Na taj način žele pokazati da su tri ravnopravna člana benda, žele biti blizu jedan drugome da osjete energiju te lakše komuniciraju tijekom svirke. Europski savršeno točni, u 22 sata, kako je bilo i najavljeno krenuli su s gromovitim udarcima pjesmom “Black Panic“. Fascinira činjenica da Triggerfingeri odmah na prvu zvuče kao da su negdje iza pozornice sat vremena svirali zajedno. Zvuk im je od početka izvrstan, što su zasluge njihovog odličnog ton majstora, za razliku od većine razvikanijih bendova kojima treba nekoliko pjesama da se ugriju i pola koncerta da koliko-toliko namjeste zvuk.

Groove pjesme “And There She Was Lying in Wait“ prvi je rasplesao publiku, a na “By Absence of the Sun“ mnogi su pokazali da poznaju repertoar zapjevavši na refrenu, dok su s "Halfway Town" podsjetili na snažan utjecaj stoner, blues zvuka i melankolije starog Texasa iz divljih kaubojskih vremena.

Zvuk Paulovog basa drmao je Tvornicom, inače gitarist koji se primio bas gitare tek kad su ga Ruben i Mario pitali želi li svirati s njima - zato mu je stil sviranja pun čestih natezanja žica i snažnog trzanja.Mariov znoj i energiju smo u prvim redovima itekako osjetili, a sve je zabavljao svojim show programom lizanja činela i guranja palica u nosnice i usta. Ruben Block je priča za sebe a najbolje je ispričana u “My Baby´s Got A Gun“, toj psihodeličnoj, demonskoj rapsodiji u kojoj Ruben odlazi u neku drugu dimenziju, kreće se pozornicom kao pustinjski vjetar, pjeva kao vrana koja krvoločno čeka na svoj plijen. Bend hipnotičkim udarcima i riffovima povlači sve ostale na putovanje scenama koje prikazuju opaku narav žene koja je spremna zapucati i nemilosrdno oduzeti život – u tih nekoliko minuta vrijeme je stalo.

Mnogima osmijeh nije silazio s lica, oduševljenje u publici je bilo ono što rijetko doživljavamo danas u moru rock bendova. Neizostavne hitove “Is It“ i “All this dancin´ around“ nisu propustili odsvirati, a našlo se mjesta i za sjajan solo nastup Maria Goossensa na bubnjevima. Ako mislite da se radi o tipičnom pokazivanju bubnjarskih sposobnosti, varate se. Mario je odličan zabavljač, pun humora, a publika je sastavni dio njegove solo točke, kao i ostatak benda koji s reflektorima dodatno pojačava zabavljački karakter njegovog nastupa.

Nakon završenog regularnog dijela vrištanje i pljesak je naravno uspio vratiti bend na pozornicu te su oni to nagradili sveprisutnom njihovom obradom “I Follow Rivers“ od Lykke Li, i po mom mišljenju još upečatljivijom obradom “Man Down“ od Rihanne u koju su sjajno uklopili “Kashmir“ riffove Jimmya Pagea. Time su se samo „usosili“ jer ih prisutni tek tada nisu htjeli pustiti na spavanje, pa su se još jednom vratili i otprašili završnu “Cherry“.

Zamjerku ovom koncertu i bendu je nemoguće naći, mnogi su došli iz znatiželje jer su negdje čuli da se radi o dobrom bendu, al su ostali iznenađeni kako tako relativno nepoznat i nerazvikan bend može pružiti sjajan rock and roll doživljaj. Bio sam pomalo skeptičan hoću li opet biti oduševljen,  s obzirom da sam mislio da nakon svirke u Malom pogonu teško da ih opet mogu tako pozitivno doživjeti. No uspjeli su nadmašiti same sebe i porasti mi u očima (i ušima) što sam smatrao teško mogućim. Triggerfinger je iskonski rock bend koji svoju karijeru polako i strpljivo gradi kvalitetom, biti na njihovom koncertu je užitak i čast, viđat ćemo ih još, to je sigurno. Ako je onaj koncert od prije pola godine bio zaljubljivanje Triggerfingera i Zagreba, na ovome se dogodila ljubav koja će dugo trajati.