Večer Starih Tradicija - Ensiferum, Fleshgod Apocalypse i Heidra

Večer Starih Tradicija - Ensiferum, Fleshgod Apocalypse i Heidra

Vintage je sinoć preplavila masa poganske braće, Mjolnira na sve strane, kao i nagih prsa. Razlog? Veliki finski folk ratnici Ensiferum počastili su Zagreb svojim posjetom. Za njihovim stolom sjedili su Heidra i Fleshgod Apocalypse, a odigrao se odličan koncert u čast svim starim bogovima.

Prvi na redu bili su danski Heidra. Publika se skupila u dobrom broju, ali pravi kaos tek treba stići. Najveću nesreću imaju što sviraju kao predgrupa Ensiferumu, ali podrška je bila itekako na mjestu. Vokalist je poput kakvog bijesnog goblina screamao iza navale epične glazbe. Ispred ogromnog Ensiferum bannera, nalazili su se njihovi banneri, pa je doživljaj bio kao na kakvom malom dvoru, nekog manje poznatog lorda. Glazba sama po sebi je standardi folk metal, ali odsviran uz puno energije. Iako manje posjećeni, a možda i preobičnih riffova, Heidra je otvorila koncert na dobar način. Ništa spektakularno, ali pošteno u svakom pogledu.

Ubrzo nakon Heidre, na pozornicu je stupio talijanski Fleshgod Apocalypse, a interes publike se naglo povećao. Vintage se polako punio, a članovi benda, obučeni u finu dvorsku odjeću, svirali su svoj dramatični technical death metal. Uz njih je nastupala punašna dama, obučena u zelenu haljinu s čipkom i sa zlatnim štapom kojim je udarala od pod i izgledala kraljevski i prijeteće. Ta dama nije prisustvovala samo u scenskom nastupu već je zajedno s basistom basistom pjevala divne arije dok su u pozadini prštali bubnjevi, a čvrsti su nas riffovi vodili kroz razne priče koje su nam Fleshgod predstavljali. Možda manje poznati publici, ali sve pjesme, nove i stare, odlično su prolazile, a radili su se i neki manji mosh pitovi. Podrška publike je definitivno bila tu, a svirači zadovoljni i potaknuti da daju što više od sebe u svoj nastup. Zanimljiv mi je bio jedini pinch harmonic koji je gitarist/vokalist odsvirao, pretpostavljam da se našao u tom trenutku, baš da bude taj jedini, da bude efektan. Takva je bila glazba, efektna. Neobično dobro promišljena, s uporištem u klasičnoj glazbi, Fleshgod nije izostavio tu dramatičnosti niti u jednom trenutku. Sve je to bilo divno i krasno, ali poneki problemi s pratećim mikrofonima, zeznuli su stvar. U konačnici nema veze, jer su svirali dovoljno dugo da se sve zaboravi u nekakvom maskenbalskom vrtlogu. Iznimno mi je drago kada vidim ovoliki trud unesen u scenski nastup, a pogotovo kada je popraćen žestokim death metalom. Stvar jednostavno paše, ta dramatičnost gubi svoj čar nakon nekog vremena, ali još uvijek vas drži fenomenalna glazba. U jednom trenutku su se maknuli s pozornice, a nastupio je divni gitaristički komad preko matrice, uzdignut, veseo i klasičan. Vratili su se ubrzo na poziv i odsvirali ostatak svog repertoara. Definitivno bend koji samostalno može ponijeti cijeli koncert na ramenima, a više nego odličan uvod (iako se stilski ne poklapaju) za headlinere večeri.

Kada je Ensiferum došao na pozornicu, Vintage je jednostavno ušao u stanje kaosa. To je bilo za očekivati, ali jednostavno vas iznenadi entuzijazam publike prema nekim bendovima. Entuzijazam koji sam podijelio s ostatkom posjetioca u mnogobrojnim, ali zaista mnogobrojnim, mosh pitovima. Našlo se tu mnogo braće po oružju koji su u ekstazi pjevali borbene pjesme zajedno sa Ensiferumom. Kao da su se vratili iz pohoda u nekim hladnim krajevima, a sada dobivaju doček poput kraljeva. Kraljevi folk metala, tako ih se može nazvati. Ovo im je bila prilika da predstave novu harmonikašicu, koja se odlično uklopila u bend, a publika ju je zdušno prihvatila. Nove pjesme su zbog novine ili nepoznatosti bile malo lošije prihvaćene, ali riffovi su takvi da vas jednostavno ponesu. Već je prošao dugi niz godina od kultnih albuma "Ensiferum" i "Iron", ali bend još uvijek zvuči autentično, zvuči kao na svojim početcima i jedni su od malobrojnih koji mogu odlično isfurati taj viking stil. U pauzama bi se odmarali uz poskočice koje je svirala harmonikašica, a za vrijeme pjesama su članovi skakali, veselili se i pozdravljali publiku. Entuzijazam ljudi je dočekala sreća benda što sviraju pred ovakvom veselom ruljom, a na licima im je konstantno igrao smiješak. Čak je i vokalistu/gitaristu Petri Lindroosu pobjegao osmijeh, ali radio je odličan posao kao frontmen, ozbiljan i ljut, upravo kakav pravi metalac treba biti. Očito su svjesni svoje slave, ali niti u jednom trenutku nisu posustali u svojoj namjeri da Zagrebu daju najbolju noć njegova života. Na pjesmama poput "In My Sword I Trust" vas back vokali tjeraju u ježenje, a riječi starog hita "Lai Lai Hei" su svi znali i gromoglasno pjevali. Strašno je lijepo bilo čuti pjesme poput "Guardians of Fate", "One More Magic Potion" ili "Twilight Tavern", pokrili su cijelu diskografiju Ensiferuma na odličan način. Kada su se maknuli sa stagea, publika je iste sekunde tražila još, a Petri je najavio još dvije pjesme. Pronašao se tu i gitaristički solo i sviranje gitare iza glave, ali ničime nisu pretjerivali, znaju točno kada je publika već razjarena i željna daljnjih pjesama. Za kraj su predstavili članove i uz kaotični outro napustili pozornicu. Mogli su odsvirati još jednu pjesmu, mogli su još 10, publika bi se svejedno bacala na sve što im je Ensiferum nudio, ali zamjerke na set listu nemam. Jako odmjereno, ali uz veliku ljubav prema glazbi i publici.
Kakva koncert ljudi moji. Folk metal je još uvijek itekako živ, a pripomognuti talijanskim snagama, Ensiferum nikoga nije ostavio ravnodušnim. Zaista, noć za pamćenje.
Their deeds shall be heard. Their legend will live forever.